'Kupite Vijetnamku za samo 6000 dolara! Garantirano djevica. Isporuka 90 dana. Nema ekstra troškova. Ako pobjegne u roku jedne godine, novu dobivate gratis...'

Kuda idu prodane nevjeste

Taj internetski oglas trebao bi biti zastrašujuće neukusna šala, ali za mnoge mlade djevojke iz siromašnih, mahom seoskih sredina Dalekog istoka, stvarnost nije mnogo nježnija. Posredničke agencije nude im bolji život udajom za bogatije strance. The New York Times piše kako svakog mjeseca stotine Južnokoreanaca odlaze u Vijetnam, Filipine, Nepal, Mongoliju i Uzbekistan u potragu za budućim suprugama. Donedavna su rado ženili i Kambođanke, dok 2010. kambođanska vlast nije zabranila udaju za strance. Kako to izgleda u praksi, opisao je nedavno i njemački Die Zeit u reportaži o 23-godišnjoj Vijetnamki Mai iz siromašnog sela stotinjak kilometara od Hanoja. Uspjela je nekako završiti srednju tehničku i radila je u nekoj tvornici za 70 eura mjesečno, nedovoljno za bilo kakvu perspektivu.

Ispred hotela u gradu Haiphong Mai je strpljivo čekala među stotinjak djevojaka na svoj red, počinje Die Zeit priču. Za dugačkim stolom sjedila su četiri Južnokoreanca različite životne dobi s posrednicom, ujedno prevoditeljicom. Prešli su tri tisuće kilometara zbog kupnje nevjeste, a neki dolaze i s mamama da im pomognu pri izboru, jer, ruku na srce, žena se ne kupuje svaki dan, a ni investicija od 10.000 do 15.000 eura nije mala. Brak s Vijetnamkom ipak je izlaz u nuždi za one koji su suviše siromašni, stari ili neobrazovani da odgovore zahtjevima suvremenih Koreanki.

Zainteresirani su odmjeravali kandidatkinje i zaustavljali one koje bi im se svidjele, postavljajući pokoje pitanje. Mai je zaustavio 43-godišnji Sang-Hoon Lee, tvornički radnik s 3.000 dolara mjesečnih primanja iz gradića Bongdong nedaleko od Seula. 'Sviđa li vam se?' upitala ga je posrednica. Kimnuo je glavom i Mai je sjela ispred njega, ostale su morale uzmaknuti.
'Želiš li se udati za Sang-Hoon Leeja?' obratila se posrednica djevojci. Mai je potvrdila i posrednica im je objasnila papirologiju: treba im vjenčani list, njoj potvrda o tečaju južnokorejskog, zdravstvenom pregledu i viza

Dan nakon upoznavanja budućeg muža, Mai i Sang-Hoon Lee vjenčali su se uz još tri para. Mladenke su dobile tanke zlatne prstenove, a Mai i kovčeg za put u novu hightech domovinu, iako tamo može otputovati tek devet mjeseci nakon vjenčanja, takav je zakon, piše Die Zeit...

Uvoz žena kao rješenje za nizak natalitet

Katastrofalno nizak natalitet (8,4 na 1.000 stanovnika godišnje) Nijemci pokušavaju riješiti izdašnim rodiljnim naknadama i povoljnim jaslicama, a Južnokoreanci osim tekstila i dijelova za mobitele iz Vijetnama uvoze žene. Trenutno je u toj zemlji 50.000 vijetnamskih nevjesta i svake godine stiže nekoliko tisuća novih, ne računajući one iz drugih država koje stalno pristižu u more od 1,2 milijuna auslandera. Još nedavno Južna Koreja sa 60 milijuna stanovnika bila je siromašna poput Vijetnama (90 milijuna), gdje se u obitelji rađalo petoro – šestoro djece, a onda se preko noći iz rižinih polja vinula u cyberspace i pretvorila u 'čudo na rijeci Ham' (ekonomija je od 1960. do 2007. od 30 milijardi eksplodirala do gotovo trilijardu dolara), gdje žene studiraju, šefuju u velikim koncernima, ganjaju karijeru i sve manje rađaju. Toliko manje da se sa stopom 8,3 (Hrvatska je 2012. imala 9,8, Srbija 9,3) svrstala među zemlje s najnižim natalitetom u svijetu, dok je Vijetnam sa 16,5 vrlo živahan i pun mladih s prosječnom starosti 28,7 godina.

A kada Koreanke i rađaju, tradicija kaže da moraju rađati sinove, pobacuju se ženski fetusi, baš kao u Kini i nekim drugim azijskim zemljama gdje je sin zakon, a posljedica višak muškaraca u ženidbenoj dobi. Tako je prema podacima BBC Newsa 2006. na 1000 muškaraca u Indiji dolazilo 927 žena, a zbog kineske politike jednog djeteta i tradicije u kojoj je važan sin, 1998. se na 100 žena rađalo 120, a u ruralnim sredinama čak 130 muškaraca. Najmnogoljudnija zemlja na svijetu sada se dovela do paradoksa da mora uvoziti nevjeste iz Burme, Laosa ili Vijetnama, jer 'čim čuju koliko zarađujem, domaće me cure odbijaju', kaže neki Ren Xuan, zaposlenik u privatnoj kompaniji Xiangyang u provinciji Hubei.

Spašavanje krvne slike zemlje

Trgovanje nevjestama nije novost u tim dijelovima svijeta, čak ni u Europi. Sjetite se 'Prodane nevjeste' Bedricha Smetane, Englezi su još u 17. stoljeću prodavali žene kao zamjenu za nemoguću rastavu, Nijemci i danas rado odlaze po buduće supruge u Ukrajinu ili Rusiju, gdje 'nisu toliko emancipirane', a u Rusiji ih je ionako četiri milijuna 'viška'. I u Vijetnamu je to duga tradicija, zabranjena u doba komunizma, da bi opet procvjetala. No nije se događalo da država i velike kompanije spašavaju krvnu sliku zemlje onako kako to rade u Južnoj Koreji, čija vlada Vijetnamkama udanim za njihove građane nudi besplatne tečajeve jezika i školovanje za neka zanimanja poput frizerki ili kozmetičarki, dajući im čak besplatne avionske karte za redovno posjećivanje obitelji.

Elektronski koncern Samsung, koji u Vijetnamu upravo gradi najveću tvornicu mobitela u svijetu, uz sponzorirane umjetničke izložbe i nogometne klubove, nudi pomoć u potrazi za bračnom srećom i paket višetjednih kursova vijetnamskim nevjestama, uključujući tečaj korejske kuhinje, uz pregaču sa Samsungovim logom, predavanja o korejskoj kulturi i knjižicu uputa 'Kako se brinuti o tijelu u trudnoći'.

Ali što s vijetnamskim momcima iz siromašnih sela poput onoga iz kojeg je otišla 23-godišnja Mai? Oni će potražiti nevjeste u još siromašnijim selima u planinskim dijelovima zemlje. Mai je pak zadovoljna, jer će svojima moći redovito slati novčanu pomoć iz Južne Koreje. Prodane nevjeste su samo prošle godine poslale u Vijetnam 45 milijuna eura.

A u gradiću Bongdong, osim Mai novi dom su našli još deseci njezinih sunarodnjakinja. Domaći kažu da strankinje žene oni koji si ne mogu priuštiti domaće. Kupuju, kažu, mašine za rađanje.

Nedugo nakon dolaska u Bongdong, piše Die Zeit, nevjesta Mai se oglasila na Facebooku. 'Ima novosti', poručuje. 'Trudna sam, bit će curica.'