Gospodar srebrnoga luka poznati je kralj Eneja, snažni, brzi, oštroumni i smjeli ratnik. Njegov zakleti neprijatelj Argurij također je borac bez premca, čovjek nepopustljivih načela i neslomljive volje. Andromaha je svećenica s Tere, protiv svoje volje zaručena za Hektora, trojanskoga kraljevića, no zarekla se da će voljeti po svojem izboru i živjeti kako sama bude htjela. Sudbina će spojiti to troje ljudi, a iskre strastvene ljubavi i mržnje zapalit će vatru koja će obuhvatiti cijeli svijet. Kroz jednu od najljepših legendi antičkoga doba protkana je uzbudljiva priča prepuna najdubljih ljudskih osjećaja.

Ulomak iz knjige Troja', Gospodar srebrnoga luka' :

Da nije dvije godine provela na otoku Teri, Andromaha, djevojka kose boje plamena, možda ne bi posve shvatila kako život može biti dosadan. Razmišljala je o tome dok je stajala na balkonu jadne kraljevske palače koja je gledala na Zaljev plavih sova. Nije se mogla sjetiti da joj je u djetinjstvu ikada bilo dosadno dok se igrala u vrtu lijepe očeve palače u Tebi pod gorom Plakom ni dok je trčala pašnjacima u sjeni brežuljaka. Tada se činilo da je život bezbrižan.

S pubertetom je došao kraj tim jednostavnim zadovoljstvima, jer mogla se kretati samo ženskim odajama u palači, iza visokih zidova, pod strogim pogledima vremešnih matrona. Isprva se bunila protiv ozračja koje ju je tištalo, ali napokon je podlegla mlitavosti, nedostatku ritma, i tihomu, gotovo spokojnom okruženju. Ondje su joj se u nekom trenutku pridružile i tri mlađe sestre. Bile su ljepše od nje pa su njima mahali pred mogućim proscima, kako bi postale rasplodne krave za kraljeviće susjednih područja, puki predmeti kojima se trgovalo za ugovore ili savezništva. Međutim, za Andromahu, visoku i autoritativnu, prodornih zelenih očiju za koje je njezin otac govorio da izazivaju strah, zamislili su drukčiju vrstu služenja. Prije dvije godine, kad joj je bilo osamnaest, otac ju je poslao da postane svećenica na Teri.

Nije to bio pobožni čin. U hramu su trebali djevice kraljevske krvi koje bi obavljale nužne obrede, a ako su kraljevi slali svoje kćeri da ondje služe, dobivali su zlatne darove. Andromahu su „prodali“ za dva talenta srebra, nešto manje nego što je njezin otac primio za dvije kćeri koje su se udale za pripadnike hetitske kraljevske loze i znatno manje od svote koju su obećali za njezinu mlađu sestru, zlatokosu Palestu, kad se uda za trojanskoga junaka Hektora.

Ipak, otac je bio zadovoljan jer se pokazalo da je ta neugledna djevojka hladnih zelenih očiju ipak od neke koristi za kraljevstvo. Andromaha se jasno sjećala večeri kada joj je otac rekao kakva je sudbina čeka. Pozvao ju je u svoje odaje pa su zajedno sjedili na pozlaćenu ležaju. Toga dana bio je u lovu, mirisao je na konjski znoj, a na rukama mu je bila osušena krv. Iako nikada nije bio privlačan, čak ni kada bi se okupao i odjenuo u svilu, Ektij je toga dana više nalikovao na kozara nego na kralja. Odjeća mu je bila uprljana od puta, neistaknuta brada neobrijana, a od umora je imao i podočnjake. – Otputovat ćeš u Teru, gdje će te poučiti kako biti Minotaurova svećenica – izvijestio ju je. Znam da će to biti naporna zadaća, ali jaka si. – Šutke je sjedila i gledala toga ružnog čovjeka, a tišina ga je razdražila. – Možeš kriviti samo sebe. Mnogi muškarci više vole neugledne žene, ali nisi se potrudila zadovoljiti ni jednoga prosca kojega sam ti našao. Nisi im uputila ni jedan osmijeh ni riječ ohrabrenja.
– Našao si mi dosadne ljude – odgovorila je.
– Iz dobrih obitelji.
– Pa, oče, nedvojbeno ćeš se ipak obogatiti prodajući moje sestre.
– Eto, upravo o tome govorim! – bijesno će Ektij. – Sve što dolazi iz tvojih usta ružno zvuči! Tvoje sestre radovat će se djeci i bogatstvu svojih muževa. Mala Palesta već je zaručena za Hektora. Živjet će u zlatnome gradu Troji, kao žena njihova najvećeg junaka. Obožavat će je i bit će sretna.
– A tebi je, oče, bilo najviše stalo do toga – rekla je blago, a on je zurio u nju. – Što ću raditi u Teri? – upitala je.
– Što ćeš raditi? Ne znam što žene ondje rade. Smiruju ljutitoga boga, prinose žrtve i pjevaju, što ja znam. Ondje nema muškaraca. – U posljednjoj rečenici osjetila je zlobu.
– Pa, to će biti pravi blagoslov – odgovorila je. – Već se radujem.
To nije bila istina, ali uživala je u bljesku ljutnje koji je primijetila u njegovim očima.

Toga dana teška srca gledala je kako se trgovački brod sidri u kružnomu zaljevu Tere. Ondje je trebala početi život dosadnoga izgnanstva.
No bila je u krivu. Već za nekoliko dana život joj se neizmjerno obogatio. Naučila je gađati iz luka, jahati poludivlje ponije, plesati na orgijama u čast božice Artemide, kad je bila pijana i puna radosti, ukratko, naučila se izražavati bez straha da će se netko žaliti na nju ili je grditi. Oslobođene ograničenja društva kojim su vladali muškarci, žene su na Teri uživale u slobodi. Svaki dan održavala se neka nova zabava: utrke ili natjecanje u streljaštvu. Odlazile su u lov na blago, sudjelovale u plivačkim natjecanjima, a navečer bi raspravljale o pjesništvu ili pričanju priča. Svakih nekoliko tjedana priređivale su gozbu na kojoj su se prinosile žrtve jednom od mnogih bogova i pilo se jako vino, a žene su plesale, pjevale i vodile ljubav.

Svećenice u Teri brinule su se i za Hram konja, vodile žrtvene obrede za zastrašujućega Minotaura i nastojale su mu utješiti uznemirenu dušu. Njihov rad bio je vrlo bitan. Prije dva stoljeća raskinuo je lance, a iz zemlje je onda prosukljala lava. Vrh planine je eksplodirao, a Apolon, bog sunca, tako se uzrujao da je svijet tri dana proveo u mraku. I Posejdon je, bijesan na Krećane, koji su bili zaduženi za smirivanje Minotaura, poslao plimni val preko Velike zelene pučine, pa je uništio maslinike i berbu na Kreti, a zemlju je prekrio solju i tako spriječio rast biljaka. U to doba, Kreta je bila velika sila, ali to divlje iskazivanje božjega gnjeva prisililo je stanovnike na smjernost.
Sad je Minotaura obuzdavalo dvjesto svećenica, iako je povremeno još trzao lancima, od čega je tlo podrhtavalo. Jednom prilikom puknuo je zapadni zid duge blagovaonice, a slika na njemu se raspala.
Unatoč takvim povremenim problemima, Andromaha je uživala u dvije godine slobode, a onda su jednoga dana, sredinom ljeta, stigle strašne vijesti. Njezina sestra Palesta, vrlo slatka djevojka, osmijeha koji bi otopio i najhladnije srce, prehladila se, a bolest je prešla u groznicu. Umrla je samo nekoliko dana pošto je oboljela. Andromaha nije mogla vjerovati. Od svih sestara, Palesta je bila najjača i najlepršavija. Najesen se trebala udati za trojanskoga kraljevića Hektora, kako bi učvrstili savez između Tebe i Troje. Otac je napisao da se tebanski kralj Prijam ljubazno složio da Andromaha može zamijeniti Palestu i postati Hektorova žena.
I tako je, u dobi od dvadeset godina, pripremivši se za život bez muškaraca, Andromaha bila prisiljena napustiti Teru i voljene družice te se vratiti na kopno. Uskoro će otputovati u Troju kako bi se udala za čovjeka kojega nikad nije vidjela.
Više neće jahati bez sedla preko teranskih brežuljaka ni plesati i pjevati za dionizijskih orgija; neće više napinjati luk uz obraz i gledati kako strelica leti ravno i točno, ili u ponoć gola plivati u vodama oko zaljeva. Više neće osjetiti Kaliopin strastveni zagrljaj ni okusiti vino s usta voljene.

Andromaha osjeti kako se u njoj podiže bijes, no bila je to dobrodošla ljutnja, jer nakratko je suzbila dosadu. U Troji će postati rasplodna krava i ležati na širokom krevetu, šireći noge da primi sjeme roktava, znojna čovjeka. Napuhnut će se kao svinja, a onda će vrištati dok se dijete bude probijalo iz nje. A zašto? Kako bi zadovoljila očevu pohlepu.

Ne, pomislila je, ne samo njegovu pohlepu. U ovom silovitom i nesigurnom svijetu, narodu su potrebni saveznici. Egipatski faraoni neprestano su vodili ratove protiv Hetita, a Mikenjani su pljačkali kad god bi primijetili nečiju slabost. Njezin otac jest bio pohlepan, ali bez ugovora i savezništava zemlju bi mu izjela neka od velikih sila. Mala Teba pod gorom Plako bit će sigurnija pod zaštitom Troje i njezine slavne konjice.
Promatrala je žal na kojemu su gorjele vatre, a čula je i daleke zvuke glazbe koju je u predvečer donosio vjetar. Ondje se pružala sloboda kakvu nikada više neće iskusiti; ondje su bili obični ljudi koji žive svakodnevnim životima, smiju se, šale i vole.
Na um joj padne privlačna, čak zamamna pomisao. Ubrzo će doći brod kojim će otploviti za Tebu, ali bude li oprezno postupala, dotad je slobodna. Prešla je malu odaju, uzela tamnozeleni vuneni ogrtač i prebacila ga preko ramena. Dobro se slagao s maslinastozelenom, zlatom izvezenom haljinom. Uklonila je crvenkastu kosu s lica i vezala je kožnatom vrpcom, izišla iz prostorije, prošla tihim hodnikom, pa se vanjskim stubištem iskrala u ograđeni vrt. Kad ju je ugledao stražar koji je stajao na vratima, naklonio se i otvorio vrata dok je prolazila kraj njega.
Dok je prilazila glavnim vratima, preko stijena je propuhivao povjetarac. Otputila se strmom cestom koja je vodila na obalu. Vidjela su je još dva stražara, ali nisu je poznavali pa se nisu naklonili nego su se samo odmaknuli kad je izišla na cestu.
Bilo je to vrlo lako, pomislila je, ali komu bi palo na um da bi kraljeva kći i svećenica s Tere htjela ostaviti sigurnu palaču i kretati se među grubim i divljim ljudima s mora.

Ta je pomisao otrežnjavala. Nije bilo vojnika koji bi je zaštitili, a ona nije nosila oružje. No zbog pomisli na opasnost nije zastala, nego joj je srce još brže zakucalo.
Dok je prilazila, glazba se pojačavala i vidjela je da muškarci i žene pijani plešu, a na drugoj strani ljudi su bludničili. Pogledala je najbliži par. Muškarčeva stražnjica pomicala se gore-dolje, a vidjela je i kako debeli cjevasti penis poput koplja prodire u djevojku koju je čovjek jahao. Andromaha ju je pogledala i pogledi su im se susreli. Djevojka se nasmiješi i podigne obrve, a onda namigne Andromahi koja se također nasmiješi i nastavi šetnju.
Krećući se kroz pretrpane klupe vidjela je da su krcate uglavnom jeftine i loše izrađene robe. Priđe joj neki muškarac, podigne tuniku i počne prema njoj mahati simbolom svoje muškosti.
– Koliko tražiš za jahanje, djevojko? – zanimalo ga je.
Andromaha je zurila u njegov napola ukrućen penis, a onda je zelenim očima pogledala njega i odvratila: – Kada sam posljednji put vidjela nešto tako malo, puzalo je iz jabuke.
Dvije žene blizu njih prasnuše u smijeh. – Sada se još više smanjio – primijeti jedna od njih.
Andromaha je nastavila šetnju, probijajući se kroz vrevu. Malo dalje, ljudi su se skupljali oko čovjeka koji je stajao na praznoj klupi. Kad je podignuo ruke, počeli su oduševljeno klicati.
– Želite li čuti istinitu priču? – zagrmio je.
– Ne, želimo čuti jednu od tvojih priča – povikao je netko iz gomile.
Čovjek se gromko nasmije. – Onda ću vam pričati o groznom čudovištu sa samo jednim okom, visokom kao deset ljudi i s oštrim zubima dugim poput mačeva.
Mnoštvo se utišalo.

Tportal i Mozaik knjiga vam poklanjaju dva primjerka hit knjige 'Troja, Gospodar srebrnoga luka'