Za kolač ili bilo koju drugu slasticu najvažnije je da se uživa u njezinom finom okusu. No torte kakve izrađuje Radovan Kezele, osim što su ukusne, mogu se pohvaliti zaista kreativnim oblicima. Figurice, cvijeće, kućice i ostale ukrase radi s tolikom preciznošću da je potpuno nevjerojatno da iza njih stoji netko tko se profesionalno ne bavi slastičarstvom, niti u komercijalne svrhe, nego to radi isključivo iz hobija i ljubavi prema stvaranju nečeg takvog vrijednog divljenja. Priprema torti zahtijeva puno vremena, truda i strpljenja, ali zato redovito oduševi i izmami osmijeh na lice svakog kome je namijenjena.

'Oduvijek sam volio biti u kuhinji i 'prčkati' po nekim slanim i slatkim jelima. Naravno, nisu to bile ovako kompleksne i zahtjevne torte, već neki jednostavniji kolači, kao što su buhtle, štrudle, neka slana i slatka lisnata jela, pa cheesecake. Ustvari, svašta nešto… (smijeh) Sve to je dobro došlo kao neka podloga, neko iskustvo za moju prvu malo zahtjevniju tortu koju sam napravio kćerkici prije tri i pol godine za njezin prvi rođendan', uvodi nas u priču Radovan.

'Torta je bila prekrivena mirror glazeom (vrsta glazure) narančaste boje, a na vrhu sam složio aranžman od jestivih ruža narančaste, roza i bijele boje. Pored njih sam ukomponirao čokoladna srca od topljene bijele čokolade, obojene u roza boju. Za kraj sam još ukrasio tortu kuglicama Raffaella, narančasto-bijelim puslicama i sitnim šećernim posipom. Na vrhu tog aranžmana stajao je veliki bijeli broj 1 od čokolade, na koji sam u ćoškiću zalijepio malu roza krunu, jer ipak je to bila torta za malu tatinu princezu. Možda se sve to čini puno, ali dobro sam to nekako kombinirao s obzirom na to da mi je bila prva. Naravno da je bila malo kvrgava i da bi joj se našlo još zamjerki, ali poanta je bila da sve sam napravim i poklonim kćerkici nešto što nismo kupili, nešto što je napravljeno baš za nju. Ove zadnje rečenice se držim kada radim sve svoje torte, svaka je drugačija i napravljena baš za tu neku osobu', opisao je.

Otkrio nam je koliko je vremena potrebno za izradu jedne zahtjevne torte, ali i kako izgleda sam taj proces. 'Jako mi je teško odgovoriti na to pitanje. To stvarno ovisi o temi torte, broju i vrsti ukrasa (figurica ili bilo čega što se dodatno izrađuje od šećera). Naravno, te figurice mogu biti jednostavne i pune detalja, što opet utječe na potrebno vrijeme za izradu. Posvetim se detaljima jer zbog njih ovakve torte izazivaju onaj wow efekt i čime se razlikuju od drugih', rekao nam je i dodao kako je u ovih tri i pol godine, koliko se igra slastičara, zaključio da najviše vremena ode kada se radi torta s cvjetnim aranžmanom jer je izrada cvijeća najzahtjevnija, ali njemu i dalje najdraža.

'Baš volim to cvijeće i uživam radeći ga. Za jednu ružu, koja mora izgledati kao prava, trebaju mi neka tri sata, a možda je tako lakše dobiti sliku o tome koliko mi treba vremena. Još mi je teško procijeniti potrebno vrijeme izrade jer radim to kao hobi i onda se to moje igranje ukrasnim masama koje oblikujem, lijepim i bojim zna rastegnuti i na mjesec dana. Sav taj moj produktivni nered stoji na stolu u blagovaonici, kojem se vraćam kada uhvatim vremena tijekom dana, najčešće noću. Ako pročitate jednog dana da je žena sredila muža u Brezju pokraj Svete Nedelje, budite sigurni da sam to ja nadrapao zbog nereda. (smijeh) Realno se kompleksnija torta može napraviti za 10-ak dana, ali kažem, to je opet vrlo gruba i nezahvalna procjena', objasnio je.

Kad je riječ o favoritima među dosad napravljenim tortama, kaže da ih nema po izgledu, već nekako po reakcijama ljudi za koje ih je radio.

'Mogao bih izdvojiti tortu koju sam radio kao rođendanski poklon kćerkici naših susjeda. Bila je narančasta. Nisam birao boju, da ne ispadne da su sve moje torte narančaste. (smijeh) To je bila jedina stvar koju su me prijatelji zamolili kada sam rekao da bih im ja napravio tortu. A ona je baš imala svoju priču. Svi likovi napravljeni su tako kao da su iz nekog smiješnog crtića. Ukrašena je brezama, jer kako živimo u već spomenutom Brezju, logično je da oko zgrade tih naših susjeda rastu breze, na kojima sjede sove, zbog kojih ne spavam noću kada krene sezona parenja. Na vrhu torte je pas, jer ljudi imaju psa, i neka smiješna kokica, jer kokice trećeg susjeda često preskaču u dvorište zgrade. Peseku i piceku društvo prave dvije ručno rađene, s puno detalja obojene mačke, jer u toj zgradi ima i mačaka. Mišica i bubamara su tu jer smo ipak na selu, pa se to podrazumijeva. Sve životinjice obasjane su velikim žutim suncem', prisjetio se.

Druga torta koju bi možda nazvao favoritom je ona koju je isto tako radio kao poklon, i to opet za jednu djevojčicu, za njezin prvi rođendan. 'Prijatelj me zamolio da to bude proljetna torta pa sam je ručno oslikao jestivim bojama da izgleda kao trava slikana temperama. Na vrhu torte je cvijeće napravljeno tako da izgleda realno, s velikim brojem 1, a oko tog cvjetnog aranžmana lete pčelice i leptirići… Prava proljetna torta', pohvalio se.

Pitali smo i za njegov savršen desert i omiljenu slasticu. 'Nisam baš previše izbirljiv kada je slatko u pitanju. Tako da, iskreno, nemam baš favorita. Ne znam kako to objasniti, ali znate onaj trenutak u kojem osjetite neki parfem i taj miris podsjeti vas na neki događaj, neku uspomenu. Tako je kod mene i moje najdraže slastice. Kao mali sam volio jesti kolač koji se zove boem kocka, a koji mi je mama kupovala u jednoj slastičarni, mislim da se zvala Centar, u Jurišićevoj u Zagrebu, ali nažalost više ne radi. Kada god vidim boem kocku u slastičarnici ili negdje drugdje, probam je, ali do sada sam samo nekoliko puta našao isti okus kao onaj iz mojeg djetinjstva. Odmah se sjetim kolača, slike djetinjstva, vrtića i moje majke kako iz vrećice vadi baš taj kolač… Znači, boem kocka, ali ne svaka', pojasnio je.

Zamolili smo ga da nam otkrije svoj kreativni proces - nastane li prvo crtež, zamisli li prvo tortu ili sve počinje od okusa. 'Moj kreativni nered, pardon proces počinje tako da čekam da mi sine ideja. Kao Baltazaru. (smijeh). Na početku ove moje slatke priče nisam radio skice niti sam razmišljao toliko unaprijed nakon ideje, ali sam s vremenom shvatio da je lakše kada skiciram tortu, barem u mojem slučaju. Kada definiraš neke stvari i odrediš dimenzije, kasnije ima manje improvizacije jer nije mi se jednom dogodilo da mi ukrasi ne stanu na tortu, odnosno da ne 'sjedaju' na svoje mjesto pa sam morao mijenjati dizajn', priznaje.

Kada krene s izradom torte, uvijek počinje s izradom figurica, ukrasa, jer oni uglavnom nastaju od različitih šećernih masa ili čokolada za modeliranje pa kao takvi, kada su završeni, mogu jako dugo stajati. 'Završetak figurica tempiram nekoliko dana prije prigode za koju sam radio tortu, jer njezina izrada ostaje za kraj. Torta ne može danima stajati, a da se ne pokvari. Što se tiče okusa, to mi je nekako najlakši dio jer kako torte radim unutar obitelji i prijateljima, lako se dogovorimo oko toga, prema željama. Kombiniram okuse s različitim biskvitima i kremama', kazao nam je.

Kad je riječ o okusu, ima neke koje preferira i za koje zna da su fini jer je dobio takve povratne informacije, ali to, smatra, ne znači da će svima biti jednako ukusno. 'Često stavim manje šećera u kreme i biskvite nego što piše u receptima pa neki put dobijem povratnu informaciju da je torta baš super, neki put da fali šećera ili da ga ima previše. (smijeh) Teško je zadovoljiti baš sve ljude pa se nekako fokusiram na to da kombinacija okusa bude fina i da torta ne bude suha. Mrzim kada je suha pa se trudim da se to nikako ne dogodi meni. Volim istraživati različite okuse pa tako mogu reći da često potražim neki recept na internetu, doradim ga ili kombiniram s nekim ranijim receptom. Za svaku tortu koju sam napravio imam zapisano koji sam biskvit koristio ili koju kremu, uz količinu namirnica, kako bih znao ponoviti ili prilagoditi recept za drugi broj ljudi', naglašava.

Što se tiče samog izgleda torte, uvijek sasluša osobu za koju je radi, koje su želje, koja je tema, odnosno što voli slavljenik, neki njegov hobi, uspomene, detalje. 'Nakon toga čekam da mi dođe inspiracija, što se zna dogoditi brzo nakon razgovora, neki put nakon nekoliko dana, a neki put čak i sanjam tortu. Sada, kada to izgovaram, sam sebi sam čudan… Sanjam tortu koju će raditi', iskren je Radovan.

Nekoć su se čuvali komadi vjenčane torte. Pitamo ga koliki je uopće vijek njegovih torti. 'Stvarno nisam znao da su se nekada čuvali komadi torte s vjenčanja. Kako se to radilo? A vijek moje torte… stvarno ne znam, pretpostavljam da to ovisi od čega je torta i gdje se drži. Vjerujem da bi bila OK, kao bilo koji drugi kolač ili torta, nekoliko dana nakon što sam je napravio', tvrdi.

S figuricama od šećera drugačija je priča. 'Njihov rok jestivosti je nekoliko godina, ali vlasnica jednog dućana koji prodaje stvari za torte kaže da je taj rok ustvari duži, ali da se ne smije tako napisati. Tako da su onda i te figurice dugo jestive. Ako ne pojedete te figure i ukrase, oni su, usudio bih se reći, vječni kad se ispravno čuvaju. Ne smiju biti u direktnom kontaktu s toplinom ili vodom, a sve ostalo je u redu', napominje i otkriva nam gdje nabavlja sastojke za izradu i pomoću kakvih alata uopće radi.

'Pojma nisam imao što sve postoji, a da se tiče alata i pomagala za proizvodnju manje ili više kompleksnih slastica. To je sasvim drugi svijet u koji bolje da nisam ni ušao jer malo-pomalo potrošio bih sav novac na sve što tamo postoji. Krenuo sam u ovo bez ijednog alata, ali s vremenom sam kupovao stvari koje su mi trebale i tako zauzeo pola špajze doma. Stvarno sada imam dosta toga i neke od tih alata koristim za svaku tortu, a neke samo kada radim nešto baš specifično, naprimjer rezače za cvijet. Sada će netko reći - pa lako je tako napraviti cvijet, ali nije to tako, taj rezač samo koristi da se dobije okvirni izgled latice ili lista, ali nakon toga tek kreće posao detaljnog oblikovanja, sjenčanja bojom, slaganja i lijepljenja latica jedne po jedne', opisuje.

U njegovu skladištu nalaze se različiti rezači, silikonski kalupi, boje u gelu, boje u prašku, boje koje se koriste kao tempere, boje za airbrush, a koje mogu biti mat ili metalik, i boje za čokoladu.

'Logično je da imam i airbrush i mali kompresor za njega. Tu su još neki posipi, različiti dodaci koji se koriste u izradi šećernih figurica: jestivo ljepilo, dodatak koji brže suši masu ili sprej koji ohladi čokoladu u nekoliko sekundi… Imam i različite alate za oblikovanje šećernih i čokoladnih masa. Neki od tih alata su amaterski, a neki profesionalni, i stvarno se u nekim situacijama osjeti razlika. Imam i silikonske podloge na kojima radim figurice, slastičarske žice koje koristim za cvijeće ili figurice kao kostur kako bi bolje držale oblik, različite šećerne mase (jer ima razlike u tome za što se nešto koristi), glukoze, glicerin… Mogao bih još svašta nabrajati. Imam još neke pomoćne alate koji možda nisu strogo vezani uz slastice, kao što su pištolji za vruće ljepilo, brener, različita kliješta, pincete, ukrasne trakice. Uz sve to možda su najvažniji kalupi za biskvite različitih veličina i oblika. Skužio sam da stvarno stoji ona stara izreka da bez alata nema zanata', iskren je.

Zanimalo nas je gdje je sve to kupio. 'U Zagrebu postoji nekoliko specijaliziranih dućana, za koje nisam prije znao. Naravno, i web shopovi i 'ludi' Kinezi sa svojim jeftinim i dostupnim artiklima. Bez obzira na to, većinu svojih alata i svega ostaloga kupio sam u naizgled malom dućanu u Lučkom koji se zove Sve i svašta. Kažem naizgled malom, ali kada uđete u njega, stvarno ima sve i svašta za slastice i tulume. Ako i ne nađete ono što tražite, slobodno pitajte cure koje tamo rade jer ako nemaju nešto izloženo, 'iskopat' će odnekud iza. Sjećam se kada sam prvi put ušao… Pojma nisam znao što mi treba i što tražim, ali su mi cure tako ljubazno objasnile i pomogle da nisam mogao zeznuti svoju prvu tortu. Još uvijek prokomentiram s njima, kada mi nešto uspije ili ne uspije, što misle zašto je tako. Stvarno su stručne u onome što rade', naglašava naš sugovornik. Doznali smo postoji li nešto određeno što mu nikad ne uspijeva koliko god pokušao to napraviti.

'Možda će to zvučati bahato, ali u ovome trenutku nema onog što ne mogu napraviti, a da sam to već radio. Jednom kada napravim nešto znam to ponoviti jer sam neke stvari naučio na lakši, a neke na teži način. Naravno da sam imao metode uzaludnih pokušaja i bacanja cijele torte jer mi se recimo neka krema nije htjela stvrdnuti. I sada, nakon svih ovih torti, uvijek postoji mogućnost da zeznem nešto ako radim to prvi put, neku kremu, želatinu, kada otapam šećer radi karamele ili radim neku figuru od šećera… ali i to se i može očekivati jer sam naučio sve sam, bez slastičarske škole ili nekog tečaja. Recimo, sjećam se (sada će se neke čitateljice sigurno nasmijati) kada sam prvi put radio obične krafne doma… Uspjele su tek iz trećeg puta. Stalno sam imao prejaku vatru pa su mi iznutra bile sirove. Samo pametniji popušta i na kraju su bile savršene. Tako je sve kod mene, dok ne uspijem ono što sam naumio, ne odustajem', ističe.

Zasad to radi iz hobija, no što ako bude ljudi zainteresiranih za njegove torte, pitamo ga. 'Zaista imam lijep posao i volim to što radim kao informatičar u banci, ali moram priznati da sam razmišljao što bi bilo kada bih recimo ozbiljno krenuo s ovime što radim. Inače se ne bojim izazova i promjena, ali možda zbog odgovornosti prema obitelji ne bih sada riskirao s tako nečim velikim. Uvijek mi je ta misao u glavi - što bi bilo kada bih samo to radio? Kada dobijemo na Eurojackpotu, javim vam svakako gdje mi je adresa slastičarnice. Da otvorim nešto svoje, mislim da bi mi se izgubila kreativnost i detalji na tortama jer bi mi one bile jedini prihod za život i ne bih mogao raditi jednu tortu mjesec dana, već bi mi bio interes izbaciti što više njih u što kraćem periodu. To onda ne bi bilo više to. Zar ne? Ovako mi torte služe tome da pobjegnem u neki svoj svijet kreativnosti i mira, u kojem se opuštam i uživam. Neka vrsta antistres terapije od posla', priznaje.

Dotakli smo se i toga postoji li nešto što mu je izazovno ili nešto što bi htio usavršiti. Kaže da je u posljednje vrijeme shvatio da ga jako zanimaju stvari koje se rade vlastitim rukama, gdje se vidi kreativnost, gdje na kraju ostaje nešto iza tog rada i truda.

'Uopće to ne mora biti vezano za torte. Na YouTubeu počnem gledati nekog kako radi nešto vezano za torte, a uopće ne znam kako preko stolara koji rade čudesa od drveta završim na curama koje uređuju nokte i crtaju takve detalje po njima da je to čudo. No sada, kada malo bolje razmislim, nekako mi se čini da najviše uvijek pogledam tutoriale ili općenito neke videouratke ljudi kako slikaju (nebitno kojom tehnikom). Mislim da bi na prvu moj odgovor bio da bih volio naučiti slikati, to mi je jako izazovno. Lakše oblikujem nešto od šećera ili čokolade za modeliranje, ali naslikati nešto uvijek mi je borba', pojašnjava. Osim torti i redovitog posla, ovaj vedri kreativac uživa u obiteljskom i životinjskom okruženju. Ima, reći će, prekrasnu obitelj koja mu je sve u životu.

'Imamo kućicu s dvorištem, našu malu oazu mira. Istina, taj mir često pokvare naši kućni ljubimci jer je uvijek neka zezancija s njima, iskopaju neku novu rupu u dvorištu ili naprave neku drugu svinjariju. Sve to je ipak manje bitno jer ih zaista volimo i naši su članovi obitelji. Kada nas zbrojim, ima nas devetoro, moja draga Marija, naša kći Alisa, tri psa i odnedavno tri guštera jer nam je jedna gušterica uginula. Uz sve to, moja draga ima službeno otvoren obrt za smještaj i liječenje pasa terapijom Emmett, tako da nije rijetko da nas u kući ima i više od devetoro. Vrlo je izazovno raditi torte zbog dlaka, kada se kućom šeću psi koji su na čuvanju. Istina, Marija čisti više puta na dan, ali i ja jako pazim ili, kako najčešće biva, uglavnom radim noću, kada svi spavaju i kada je mir, što zbog pasa, što zbog svojeg primarnog posla ili drugih obaveza.

Bez obzira što to, rekao je, komplicira njegovu izradu torti, jako je sretan zbog toga što im kći odrasta okružena životinjama jer vidi kako se u njoj razvijaju ljubav i empatija prema svim živim bićima.

'Stvarno je jedno malo, uvijek nasmijano čudo puno razumijevanja. Moj najdraži i najiskreniji kritičar, koji također uživa u kreativnosti s tatinim plastelinom, kako ona to zove. Izvadimo sve na stol i izrađujemo svakakva čuda. Najčešće su to ukrasi za mamu koje onda ona mora staviti sušiti. Mislim da Marija i ja do sada nismo pogriješili kao roditelji i da Alisa odrasta u veselom i sretnom okruženju. Marija je skroz drugačija od mene što se tiče torti, to nju uopće ne zanima i nikada joj nije jasno kako se meni da toliko dugo izrađivati, bojiti, slagati nešto. Takve stvari je nerviraju. Nju opuštaju i čine sretnom neke druge stvari, radi sa životinjama, liječi ih, spašava pse bez doma kojima treba privremeni smještaj. Sretan sam da se lijepo slažemo i da super funkcioniramo, puni razumijevanja i podrške jedno drugome', ponosan je Radovan.