Pandemija koronavirusa nagnala je mnoge na to da počnu više razmišljati o prirodi i opciji odlaska iz grada na selo. Odlazak iz velikoga grada u malu sredinu jedna je od onih 'tale as old as time' priča koje često čujemo, promjena koju su mnogi priželjkivali i iskusili. Jedna od njih je junakinja naše priče, Petra Gregl, poznatija kao Petra Ajs. Na samoj granici Korduna i Like, u malom mjestu Stara Kršlja (udaljenom 130 kilometara od Zagreba), tek je nekoliko stanovnika. U ovu je oazu, koju je nazvala 'Wild Spring Ranch', došla posve slučajno i bez primisli da će joj ovo ubrzo postati novi dom.

'Kako sam se zadržala malo dulje od planiranog, priroda je učinila svoje te sam naletjela na zemlju koja se prodaje. Kad sam pogledala oko sebe, put je bio uzak toliko da samo jedan auto stane, a lijevo i desno je bila takva šikara da se divlja svinja nije mogla provući kroz nju. Pitala sam se gdje je zemlja, no vizija je bila trenutačna, programirana: ovo će biti super za naše konje jer ima puno prostora. Najteže je bilo početi, krenuti čistiti, jer se nije vidjelo ništa budući da je šikara bila visoka barem tri metra. Uopće se nije mogao dobiti dojam gdje će se nešto moći napraviti. Najprije smo se dokopali onog što je bilo ucrtano da je nekad bilo temelj. Kad smo se dokopali toga, krenuli smo čistiti kružno okolo i osvanula je kuća. Jedna draga osoba koju smo upoznali po dolasku odmah mi je dala da sjednem u kamion. Zaljubila sam se u malčiranje, što mi je bila ekspedicija života, a onda smo očistili sve oko stare kuće. Vidjeli smo da ona graniči s našom kupljenom zemljom. Kuću smo mislili završiti i bilo je - ili ćemo je završiti ili kupiti još tu parcelu do zbog konja. Naravno, nismo dovršili kuću', kaže nam Petra Ajs kroz smijeh.

Kako je cijeli život radila kao 'operativac' za više poduzetnika, Petri je to bilo prvo susretanje s turizmom. 'Osim borbe što moraš početi biznis, bila je to i osobna borba da se naučim nekim stvarima - poput onoga što je to instagram, kako napraviti web, hosting itd. Sve mi je to bilo 'špansko selo'', priznaje. Ubrzo se pročulo za njezin pothvat. Počeli su im pristizati gosti iz Europe i ostatka svijeta.

'Mislim da smo se uspjeli vrlo brzo probiti na tržištu jer smo zaradili više od 70 recenzija s peticom, što nisam stvarno nikad vidjela, a oko gostiju smo se zaista trudili. Mislim da treba pristupati ljudski, toplo, a ne samo gledati na zaradu', ističe Petra. Trenutno živi s 4 konja, 12 ovaca, 13 kokoši, 4 mačke i 3 psa.

'Većinom sve radim, pa i povremene transporte, budući da se ne možemo održavati samo od ovoga jer smo tek na početku. Divni susjedi koje smo upoznali, velika su mi podrška u projektu, uvijek spremni pomoći svojim raznolikim vještinama i znanjem, a neki se od njih posebno ističu.Izmjenjuju nam se volonteri, a za ovu godinu tražimo ekipu da neke od njih i zaposlim jer nam treba radne snage. Prošlo je dvije godine kako smo počeli s volonterima, sad imam puno više 'soli u glavi' tako da točno znamo što treba s kim napraviti. Ako imaju iskustvo s konjima, onda pomažu oko toga da ih se zasedla, šeta ili pomažu oko vrta, čišćenja štale, puštanja ovaca. Nekim iskusnim jahačima dam da vode turu. Nisu svi za sve', objašnjava nam Petra.

Nema što nije u stanju napraviti. Sama je osmislila i izradila kompostni wc, konstrukciju kupole za plastenik u koji je stavila gume uzete od lokalnog vulkanizera i u njih posadila biljke, nadstrešnicu za ovce, stol, klupe, štalu, dva kokošinjca, hotel za pčele.

'Oduvijek sam imala želju raditi nešto rukama. Moja mama, koja je u branši optike i naočala, davnih dana me naučila lotati titan. Voljela sam te 'opipljive stvari' još od školskih dana. Kompostni toalet sam napravila tako što sam prije četiri godine od muža za Božić dobila poklon - kovčeg s dvije akumulatorske bušilice. Pokazao mi je kako ću zašarafiti prvi šaraf u prvoj štali i malo pomalo sam se učila. Prvo sam napravila kokošinjac koji je zaštićen od 'predatora' i koji se svaki dan pomiče na drugo mjesto. Zafrkavali su me da u njega medvjed ne može provaliti jer ima toliko željeza i šarafa. (smijeh) Koliko sam samo vremena provela na podu kalkulirajući što bih sve napravila', iskrena je.

Pitamo je je li imala ikakva neugodna iskustva s divljim životinjama. Kao iz topa kaže da je to bio susret s divljom svinjom u šumi. Ona i volonterka iz Nizozemske jahale su u sumrak jer su htjele otkriti novi put za nove konjske trailove koje Petra želi napraviti s ekipom iz Nizozemske. Istražujući rutu krivo su skrenule i ulovio ih je mrak.

'Kad smo došle na put na koji smo skrenule, imala sam osjećaj da će konj udariti u drvo. Najednom mi je Nizozemka rekla da su joj pale naočale i da ništa ne vidi, a onda smo nakon nekoliko trenutaka iz mraka čule takav vrisak da nam se krv zaledila u žilama. Počele smo bježati i stale smo na mjestu gdje smo dovoljno daleko čule taj vrisak. Čekale smo moje pse da dođu, a shvatili smo da je konj na kojem je jahala Nizozemka udario divlju svinju jer se u trenu kad je izgubila naočale nadignuo na dvije noge i udario u nešto. Konj nas je zapravo spasio. Da nas je divlja svinja napala i ušla među noge konjima, rastrgala bi im žile. Kad smo došli doma, vidjeli smo da je pod krvav i shvatili da je pas imao ubodnu ranu od usta do čela. Došao je ubrzo veterinar, sve smo na sreću sanirali, ali to je zaista bila gadna situacija i jedini doticaj s divljom životinjom', prisjetila se Petra.

Iz gradskog života ne nedostaje joj ništa. 'Volim doći u Zagreb, to je moj grad u kojem sam odrasla, ali život u njemu je nešto što me više ne ispunjava. Nazvem tatu, mamu, ispričamo se i to je to. Osim toga, blizu smo si, nije Zagreb na kraju svijeta!', poručuje. Kad je odlazila na selo, roditelji nisu neobično reagirali. 'Frendovi su mi govorili: 'Ti si luda, gdje si to otišla?', no to su oni koji se u životu neće maknuti s mjesta, ali moji bliski prijatelji su bili presretni jer znaju koliko mi ovo znači', ponosna je Petra.

Struju imaju, ali voda im nedostaje ljeti jer nemaju gradskog vodovoda. 'Ovdje je to još uvijek malo problem, jer su ovo mjesto nazivali pravoslavnim selom. Kako su ga htjeli ugasiti, odspojili su ga od općine, zapuštali na način dok ga priroda ne bi pojela. Kako sam ovdje došla, kad sam se prijavila, kao građani imamo pravo na struju i vodu. Vatrogasci nam voze vodu. Imamo pravo na tri cisterne na mjesec, a svaki dovoz je 7 kubika, odnosno 7 tisuća litara, što nam nije dovoljno za konje. Trebalo bi mi dva puta toliko, ljeti i tri, da bismo se mogli pokriti sa svojom farmom. Kako ćemo to riješiti u budućnosti, ne znam. Možda ako kupim neki ogroman tank koji će biti 30 tisuća litara i koji ću tijekom zime napuniti kišnicom, pa ljeti dodavati male kubike od onih koje nam dovoze', smatra.

Kad su došli u selo, nisu ni od koga tražili pomoć. 'Bili smo fokusirani na to da razvijemo svoju priču, a i nismo znali kome se obratiti, na što uopće imamo pravo, jer uvijek ima nekih natječaja, sufinanciranje za nabavu kosilica i slično. Ono što sam ugodno doživjela je super suradnja s Baraćevim špiljama, s kojima sam potpisala ugovor kako bismo zajedno oplemenili ponudu ovog kraja. Cure iz Turističke zajednice Rakovice su mi objasnile kako se mogu napraviti putokazi za ranč jer to nisam imala, a uz to smo kao ranč ostvarili i sjajnu suradnju s kampom u Grabovcu', ističe. Skromno kaže da sve ostalo može sama, ali bi voljela da joj se pomogne, recimo, oko marketinga.

Planovi su joj dovesti ranč na željenu razinu, što podrazumijeva izgradnju još nekih objekata. 'Bik sam u horoskopu i toliko sam uporna da se i sama sebi čudim. Projekt za koji čekam kraj sezone da bih ga mogla financijski napraviti jest - saloon u western stilu, birtija, ali u kaubojskom štihu. Imam mjesto, i to će se tamo izraditi kad-tad. Ono što me najviše veseli, a što su napraviti kad-tad, jest da ću kupiti mehaničkog bika i sagraditi još duplo veću kupolu od prve koju sam napravila, gdje će se piti pivo, jahati bik i gdje će biti dobra zabava', otkrila nam je ova lička kaubojka, kako su je prozvali u tom kraju. Ono na što je posebno ponosna jesu ture kočijom.

'Puštamo glazbu i pičimo turu, ljudi jedu snackove, pijuckaju vino, sokove. To se gostima čini toliko dobra ideja da sam se stvarno ugodno iznenadila koliko su ljudi željni takvih stvari. Imali smo dečke na momačkoj, a nedavno smo odradili i božićne ture. Cijeli dan sam ih vozila u kočiji i to mi se čini da je puno atraktivnije od samog jahanja', tvrdi.

Konji su njezina ljubav od pamtivijeka. Prvi put je sjela na Titovog bijelog lipicanera Jadranka kad je imala četiri godine. 'Svi su mislili da će me to pustiti, a najviše su me podržavali deda i tata, koji su me vodili na jahanje i omogućili da njegujem tu ljubav i strast. Živjela sam 300 na sat, tulumarila do zore, ali sam ujutro bila s konjima. Zato mi ja sad ovakav život savršen. Iživila sam se i sad mi treba mirniji način života', zaključila je naša simpatična sugovornica.