Nakon što je prije deset godina vodila Viktoriju iz Kloštra Vojakovačkog pokraj Križevaca, ponovno je glavna trenerica muške momčadi Trnja, uz Danijela Pranjića. Njezina je priča posebna, a svestrana sportašica, vrsna atletičarka i nogometašica Tihana Nemčić na početku razgovora ispričala nam je kako se i kad rodila njezina ljubav prema lopti.

'Odmalena sam plesala na prvi ritam bilo kakve glazbe, još i dandanas osjećam 'divljinu' u sebi kad čujem dobru muziku. No u ljeto 2000. godine (kao i svih prijašnjih ljeta) prijateljica Ana i ja provodile smo dane na križevačkom gradskom bazenu. Odmah pored bilo je staro Bukvićevo igralište. Tri dječaka su prvo skakala u bazen, pa su nakon toga iz ruksaka vadili staru nogometnu loptu i trčali na Bukvićevo. Nakon igre ponovno u bazen. Sjećam se, i osjećam ga, tog doživljaja i danas. Bila je to čista ljubav prema najpoznatijoj igri koju poznajemo, ljubav prema nogometnoj lopti. Kako sam bila jako emotivno i intuitivno dijete, ta me njihova strast toliko preuzela da sam poželjela i ja imati u životu nešto tako posebno kao što su oni imali', govori nam Tihana.

Ne sjeća se, kaže, nijedne svoje lutke, a ne sjeća se ni autića. 'Vjerujte mi, ne sjećam se čime sam se igrala prije no što je nogomet ušao u moj život', priznaje. Danas je jedna od najvećih stručnjakinja za futsal, a u igračkoj karijeri bila je bolja od mnogih poznatijih muških kolega. Njezin prvi (neslužbeni) klub bili su njeni Križevci, zatim i ŽNK Dinamo. Uslijedile su reprezentacije, a nastupala je za žensku U19 i A vrstu. Bila je izbornica ženskih reprezentacija do 15 i 17 godina te pomoćna trenerica U19 reprezentacije. S velikih se preselila na male terene, a profesionalnu karijeru u futsalu ostvarila je igrajući u talijanskoj Serie A. Završila je edukaciju na Nogometnoj akademiji Hrvatskog nogometnog saveza za nogometnog trenera s licencom UEFA PRO, a nosi i titulu doktorice znanosti u području kineziologije sporta. Specijalizirala se u istraživanjima vezanima uz tehničko-taktički segment nogometa i futsala.

Pitamo je susreće li se s predrasudama i kako se nosi s njima. 'Futsal je za mene bio događaj koji mi je usmjerio život prema onome što sam danas. Prvenstveno smatram da sam ponosna na sebe, a tome dugujem mnoge životne lekcije koje sam dobila na malonogometnom terenu. Stoga sam i svoju doktorsku radnju posvetila upravo tome. Predrasuda je vjerojatno bilo, ali ja ih nisam osjetila na svojoj koži. Smatram da je tomu tako jer je moja energija bila toliko pozitivna i zarazna da je moja odlučnost da se bavim nogometom u startu razoružala sve one koji su imali namjeru prozboriti nešto protiv toga. Dosljednost u toj strastvenosti davala je do znanja koliko je ozbiljno moje mišljenje o tome čime ću se baviti', naglasila je. Potom nam je opisala kako izgleda jedan dan u životu inspirativne mlade žene koja s ponosom radi i živi ono što voli.

'Moram naglasiti da je moj primarni posao onaj na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem sam zaposlena kao postdoktorandica te predajem nogomet. Nakon što završim s akademskim obavezama putujem na teren, na trening s ekipom. U međuvremenu pripremim trening te se posavjetujem s trenerom Pranjićem i krećemo u 'slatke brige' - prenijeti nogometašima znanje i putem naučiti nešto. Naravno, uz to su analize utakmica, pripreme za nadolazeću utakmicu, čitanje nogometnih vijesti... Sastavni dio dana mi je i odraditi svoj trening, pojesti nešto kvalitetno, pripremiti se za naredni dan i zaspati u pristojno vrijeme', objašnjava naša sugovornica. Istakla nam je svoje prednosti u odnosu na trenere muškog roda.

'Smatram da imam mnogo strpljenja i mirnoće u svom radu te da na neki način to može djelovati umirujuće, kako je i objasnio jedan od naših igrača u nedavnom razgovoru. Naravno, to ne znači da moji muški kolege nemaju tu crtu. Svakako bih istaknula generalnu karakteristiku žena da više 'osjećaju' energiju okoline te da su više osjetljive na potrebe drugih, što je velika prednost u radu. Uz to, trener Pranjić uvijek naglašava da sam pedantna i organizirana te da je sve uvijek na svojem mjestu', pohvalila se. Zanimalo nas je ima li uzore u trenerskom poslu.

'Trener koji je na mene ostavio najveći sportski i životni utjecaj bio je moj trener u futsalu Jakov Ungarov. Veliki stručnjak, gospodin i prije svega dobar čovjek', istaknula je Tihana, a svojedobno je ušla i u finale za titulu Miss sporta te zaradila epitet najljepše hrvatske nogometašice. Dotakli smo se i teme zašto nema više žena u nogometu.

'U našoj kulturi, i prema tradiciji, nogomet se još uvijek smatra izrazito muškim sportom. Žene se ne odlučuju na karijere u nogometu jer ženski nogomet nije dosegao takvu razinu prepoznatljivosti da bi se s time mogle poistovjetiti, kao što to mogu u drugim zanimanjima. Postoji vjerojatnost da bavljenje nogometom (igrački, trenerski, upravljački) zahtijeva neke vještine koje ženama možda nisu toliko privlačne kao neke druge. Razloga je najvjerojatnije mnogo, bilo bi to izvrsno pitanje za sociologe i psihologe', smatra. Otkrila je koji su joj najljepši trenuci vezani za sport i je li bilo trenutaka u kojima je požalila odluku da se posveti nogometu i futsalu.

'Nisam požalila i ne bih mijenjala ništa, a da mogu, sve bih vratila. Nogomet i futsal oblikovali su moj život, na tim sam terenima provela svoje najljepše vrijeme, a vrijednosti koje sam dobila i ljudi koje sam upoznala najveće su blago. Najljepši sportski trenuci vezani su mi uz trenera Jakova i njegovu taktičku ploču, uz kasne, ponoćne treninge u dvorani Martinovci te uz sam pogled na moje tenisice za igru. Tu je i sjećanje na oca kako me vozi iz Križevaca u Zagreb na treninge i na povratku mi kupuje sladoled te pomisao na prijatelje iz djetinjstva kako neumorno naganjaju nogometnu loptu, a ja se zaljubljujem gledajući ih... zaljubljujem se u loptu, ne u njih', naglasila je.

Svestrana Križevčanka napisala je i knjigu 'Joker' o futsalu. Evo o čemu je sve pisala u njoj i kako je došla na ideju za nju te je li zadovoljna uspjehom. ''Joker' je jedna od stvari na koje sam najviše ponosna, prije svega zato što sam uspjela na jednom mjestu skupiti sve predivne događaje iz mojih deset godina na terenima za futsal, ispisati imena ljudi koji su bili uz mene na tom putu i zahvaliti svom treneru Jakovu za sve ono što je učinio da budem bolja osoba. Radi se o motivacijskim memoarima, putu fanatične skupine žena do njihova cilja, a govori o strpljenju, tuzi i ljubavi, poštivanju i uvažavanju, predanosti jednoj ideji i ustrajnosti i u najtežim trenucima života', pojasnila je.

Doznali smo i kako izgledaju njezini trenuci odmora, što je veseli, opušta. 'Opušta me teren, opušta me to da sjednem s ljudima koji vole nogomet/futsal i da pričamo priče, nastojeći riječima objasniti ono što je nemoguće - čaroliju te igre. Svi su moji trenuci manje-više povezani s igrom, a kad već nisu, veseli me kuhinja (i da pripremim i da pojedem), vesele me knjige u tiskanim izdanjima, glazba i čokolada', iskrena je. Rekla je nešto i o svom imidžu izvan nogometa i tome koji su njezini omiljeni mali ženski rituali.

'Donedavno mi je imidž bio sportski, no moje drage sestre Suzana i Mihaela složile su se da bih trebala isprobati malo elegantniji stil jer je on sada više u skladu s mojom osobnosti i zrelosti. Pokušala sam nekoliko dana 'po njihovom'. Bilo mi je ugodno i lijepo te bih stoga svoj imidž opisala kao raznovrstan i prilagodljiv - mogu biti sve što pristoji prilici. Od ženskih rituala, hm... ono što mi je važno to je da su mi nokti na rukama uredni, diskretni i lijepi, veselim se nanijeti Becutanovu kremu na lice te s vremena na vrijeme leći u kadu, pridrijemati, 'roniti'', priznala je. Evo koje klubove voli, za koga navija i tko su njezini najdraži sportaši.

'U posljednje vrijeme najviše pogledam englesku ligu, posebice Chelsea, u kojem igra naš Mateo Kovačić. Nisam navijačica, više promatram i uživam. Od sportaša nemam mezimca, svakom sportašu skidam kapu jer znam koliko truda iziskuje biti podređen jednom cilju, discipliniran i dosljedan u svom profesionalnom pristupu', tvrdi Tihana, a osim strasti prema sportu, veseli je voziti (auto i motor) te odigrati pokoju partiju bele s djedom. 'Veseli me biti s obitelji i vidjeti da su dobro, porazgovarati sa šogorom. Veseli me život u svim oblicima u kojima dolazi, mene jednostavno veseli biti živa i svjesna toga', ističe. Proputovala je pola svijeta, igrala u raznim klubovima i učila od raznih trenera, a radoznali smo bili i oko toga kakvi su joj planovi, i privatni i poslovni.

'Dobar plan za mene možda bi bio da sastavim privatni plan (smijeh), jer nekako se sve stalno vrti oko posla, ali uživam u tome, pa ne gledam na to kao nešto loše. Nisam nikad bila od velikih planova, stoga neću sada pokušati izmisliti nešto. Želim napredovati u poslu, i onom akademskom i terenskom, kao i da i poslovno i privatno budem sretna i odana svojim principima', poručila je. Na kraju smo je zamolili da nam ispriča neku anegdotu vezanu uz futsal ili nogomet.

'Ima jedna koje se uvijek rado sjetimo mi žene koje igramo futsal. Priča datira iz 2014. godine, kada je ekipa Alumnusa otputovala na međunarodni turnir u Nizozemsku, igrati u takozvanoj neslužbenoj ligi prvakinja. Bio je to prvi i povijesni 'izlet' neke ženske futsal ekipe izvan granica Lijepe Naše. Naime igrale smo protiv ozbiljnih ekipa, prvakinja Španjolske, Portugala, Ukrajine i domaćina Nizozemske', opisala je i kazala da su se utakmice igrale svaki dan i tempo je bio izazovan, no njihov trener Ungarov držao je ritam radeći videoanalizu svake odigrane utakmice. U jednom trenutku cure su odlučile skratiti muke treneru te same napraviti analizu.

'Bile smo detaljne i ozbiljno smo shvatile posao. Zaista smo se potrudile napraviti ga kako treba. Kako je to bio sam početak rada i razvoja ženskog futsala, bile smo uvjerene da sve savršeno razumijemo što se tiče igre (znate onu - kad ništa ne znaš, ne znaš ni što sve ne znaš). Trener Ungarov došao je na kraj našeg 'djelovanja' te mirnim glasom rekao: 'Hajde da vidimo što ste vi to vidjele.' U međuvremenu je pogledao utakmicu i napravio svoju analizu, uz stvari koje treba mijenjati, a ono što je zanimljivo u svemu tome bilo je to što se bilješke našeg trenera i nas igračica ni u čemu nisu slagale. Naime mi smo svakoj od nas našle mane u smislu netočno dodane lopte ili bismo se smijale kad bi nam suparnička igračica provukla dribling između nogu, a naš je trener bio fokusiran na one detalje koji su bili vezani uz ekipno djelovanje. Tada smo se same sebi nasmijale i prvi put razumjele da pojedinac ne igra ekipnu igru da bi bio iznad drugih, već da je njegovo djelovanje podređeno i ima smisla samo onda kada to čini za uspjeh tima. To je bio trenutak čiste sreće, smijale smo se svojoj nezrelosti, ali smo znale da se smijemo zbog dobivene lekcije. I danas su mi isti i taj osjećaj i osmijeh', sretna je Tihana.