Martina Gulin nevjerojatna je umjetnica - jedan pogled na čarobne reborn lutke koje stvara i bit ćete impresionirani time koliko realistično izgleda svaki njezin rad. Lutke koje je izradila su, među ostalim, 'statirale' u više domaćih i stranih produkcija - u 'Svinjarima' Ivana Livakovića, 'Šuti!' Lukasa Nole, 'Otoku ljubavi' Jasmile Žbanić, 'Siguran let' Alda Tardozzija, u serijama 'Kud puklo da puklo', 'Zora dubrovačka' i 'Agent Hamilton'. 'Provjereno' je također koristilo njezinu lutku za snimanje priloga o opasnostima ostavljanja djece u zatvorenom autu na suncu. Na početku je ispričala kako ih je počela izrađivati i gdje je to naučila.

'Prije nekih dvanaest godina sasvim slučajno sam naletjela na reborn lutke pretražujući internet u potrazi za novim polimernim glinama. Realističnost tih lutaka oduševila me i nakon jako puno kalkuliranja i istraživanja nabavila sam svoj prvi model, set osnovnih uljanih boja, kistove i spužvice, iglice za ugradnju kose i angora vlasi. Kako u to vrijeme još uvijek nije bilo puno informacija javno dostupnih na internetu, neke sam osnove izrade naučila na zatvorenom forumu čitajući iskustva svojih prekooceanskih kolegica, no većinom sam učila nepogrešivom metodom pokušaja i pogrešaka. Nakon moje prve, realno - vrlo šeprtljavo oslikane lutke - slijedile su druge i svaka je bila bolja i realističnija od prethodne', rekla nam je Martina i otkrila koliko dugo joj je potrebno da bi izradila jednu i od čega ih izrađuje.

'Za samo oslikavanje potrebno mi je oko dva, tri osmosatna radna dana. Oslikavam lutke posebnim uljanim bojama u puno poluprozirnih slojeva da bih postigla željeni realizam, a svaki zasebni sloj mora se zapeći u pećnici. Tu je još vrijeme sušenja slojeva prije stavljanja u pećnicu i čekanje da se ohlade dijelovi da mogu krenuti s idućim slojem. Obično radim na dva modela istovremeno, tako da jedan oslikavam dok se drugi peče ili hladi. Ugradnja kose je vremenski zahtjevnija, tako da mi treba i do tjedan dana da dovršim taj dio posla – kosu, odnosno angora vlasi ugrađujem finim iglicama koje love jednu-tri vlasi istovremeno, dok se u konačnici ne dobije uvjerljiva 'frizura' koja prati prirodan rast kose i može se još dodatno stilizirati i formirati', objašnjava.

Lutke nastaju od vinila, elastičnog, otpornog i zahvalnog materijala od kojeg su izrađene i klasične lutke za igru, takozvane 'ćelave bebe'. Riječ je o odljevima originalnih skulptura koje su svjetski poznate umjetnice modelirale od polimerne gline i dale ih tvornički producirati u vinilu.

'Sami modeli su poput praznog 3D platna kojemu svaki umjetnik daje svoj osobni pečat, a većinom se sastoje od glave, ruku i nogu od vinila te trupa od tkanine u odgovarajućoj veličini koji povezuje sve dijelove u jednu cjelinu. Ako lutka ima otvorene oči, potrebno ih je zasebno nabaviti u odgovarajućoj veličini – meni su omiljene one od puhanog stakla jer su vrlo realistične i životne i ne mogu se mjeriti s, primjerice, akrilnim očima. Ostali materijali uključuju angora vlasi (za ugradnju kose) te punjenja (vatelin i sićušne staklene kuglice) koja lutki daju realističnu težinu. Identični model u različitim izvedbama može poprimiti na tisuće varijanti, od kojih su neke fenomenalne, a neke tek prosječne, ovisno o vještinama i sposobnostima umjetnika koji ih dovrše', opisala je.

Zanimalo nas je gdje drži silne lutke i je li joj se ikad dogodilo da je neku 'krivo' napravila. 'Dovršene lutke u normalnim prilikama ne ostaju dugo kod mene, a nedovršene ne zauzimaju previše prostora pa ih je jednostavnije pohraniti. Moj radni prostor je, srećom, prepun polica na koje mogu sve nagurati ako pretjeram s nabavom materijala. Što se tiče pogrešaka, o da! Jednom mi se lutka rastopila u neprepoznatljivu lokvicu vinila taman na zadnjem sloju boje – termostat pećnice naprosto je 'vrisnuo' i tu se ništa nije moglo napraviti (a pećnica je isti dan bez milosti završila na otpadu). Sve manje greške daju se popraviti. Evo, primjerice, kad oslikavam obrve – koje daju možda najviše karaktera i rekla bih da su najdelikatniji dio oslikavanja – nekad mi taj dio posla naprosto ne ide, nisam zadovoljna, ruka mi bježi, a koncentracija nije na nivou. Tada naprosto stanem, prebrišem i sutradan ih isprva oslikam bez greške', kaže.

Materijali za izradu većinom dolaze iz inozemstva – donedavno uglavnom iz SAD-a, no situacija s covidom otežala je nabavu, tako da se trenutno drži Europe dok se situacija u svijetu ne stabilizira. 'Jedino što mogu nabaviti kod nas je vatelin za punjenje jastuka i razrjeđivač za uljane boje', priznaje. Pitali smo je, je li dosad imala nekih neobičnih, čudnih zahtjeva.

'Pa i ne. Bilo je zahtjeva da izradim portrete naručitelja kad su bili bebe ili njihove djece koja su u međuvremenu odrasla. Bilo je i molbi da izradim memorijalne portrete djece. Ne bih to nazvala čudnim zahtjevima, više legitimnom potrebom da se posjeduje opipljiv umjetnički predmet koji kod ljudi koji su pretrpjeli gubitak može imati pozitivan, utješan efekt. U svijetu je već godinama ustaljena praksa da se reborn lutke uspješno koriste u terapeutske svrhe kod ljudi s demencijom, žena koje su doživjele spontani pobačaj ili parova koji se bore s neplodnošću', ispričala nam je.

Dotakli smo se i toga tko prvi vidi njezine uratke i tko joj je najveći kritičar. Govori nam da lutke prvi vide naručitelji. Provodi ih kroz proces izrade dok je u tijeku i čeka odobrenje i eventualne sugestije prije nego nastavi. 'Ako radim lutku po svom nahođenju, onda ih prvi vide moji pratitelji na internetu. Što se tiče ostalih stvari koje izrađujem i stvaram (a ima ih, posebno u posljednje vrijeme) – prvi ih vidi dragi jer ga bombardiram fotografijama radova u tijeku kad god sam u 'kreativnoj plimi', kao i prijateljica s kojom često pijem kavu preko videopoziva dok radim', dočarala je.

Dodaje da je najveći kritičar zapravo sama sebi. 'Priznajem da sam prije bila i stroža, ali otkad sam popustila sa samokritikom, mogu reći da sam se puno više razigrala i opustila', ističe. Kao dijete nije se pretjerano igrala lutkama. 'Imala sam dvije bebe ćelavice i nekoliko barbika, no uvijek mi je draža bila kolekcija figurica iz kinder-jaja (otud i proizlazi moje oduševljenje minijaturama) i ekipa plišanih životinja', iskrena je. Osim za filmove, emisije i reklame, pitamo je ima li interesa u Hrvatskoj za takve lutke.

'U početku je to bila čista radoznalost i poneki neumjestan komentar na koji se nisam obazirala. U međuvremenu se i hrvatska publika povela za svjetskim trendovima, tako da je kolekcionarski interes značajno porastao. Djevojčice ih žele jer su ljepše i interaktivnije od klasičnih lutaka kakve se mogu kupiti u trgovini igračaka, a njihove mame potajice se igraju njima dok nitko ne gleda jer ih asociraju na djetinjstvo. Kolekcionarima su naprosto estetski lijepe i žele imati nešto što mogu ne samo gledati, već i dotaknuti, namjestiti i zagrliti. Ove lutke nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, izazivaju emociju i kod velikih i malih', ponosna je Martina.

U početku joj se bilo teško odvojiti od lutaka, ali sada više ne. 'Znam da će se na tržištu pojaviti neki još ljepši i detaljniji model od ovoga koji mi je sada najljepši, da su umjetnici koji ih produciraju sve bolji u modeliranju, da će ta industrija nastaviti rasti bez obzira na svjetska događanja. Draže mi je to da moje lutke uljepšaju život nekom drugom – moje najveće zadovoljstvo proizlazi iz samog procesa izrade i emocije koje bude u drugima', naglašava.

Trenutno zna samo za jednu ženu koja se počela baviti izradom reborn lutaka nedugo nakon nje. Osim lutaka, njezini su interesi raznoliki. Završila je komparativnu književnost i češki jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, piše, crta i fotografira, pjeva u Akademskom zboru 'Ivan Goran Kovačić', bavi se botanikom, svira gitaru, a izrađuje i fantastičan figurice Friki Fimo. Kad stigne sve to?

'Mislim da je stvar u tome što se ne vjerujem u klasično radno vrijeme ili vikende. Kad sam stvarno nadahnuta, radit ću u 'turbo' ritmu 24 sata u komadu prije nego se uopće sjetim da sam gladna ili pospana. U tim hiperproduktivnim fazama skakat ću iz sobe u sobu, s projekta na projekt – dovršavajući jedan, započinjući drugi. Naprimjer, bacit ću se na izradu privjeska od orahovih polovica i epoksidne smole i dok se sloj smole stišće ili sloj boje suši, zgrabit ću gitaru ili oslikati novi sloj boje na nekoj lutki. Dok se lutka peče, sinut će mi ideja za neki stripić koji ću 'ušporko' nacrtati. Prije spavanja pustit ću ideje da slobodno teku kroz mene, dok se ne ukaže neka koju ću naprosto morati zapisati i realizirati nekom drugom prilikom', kazala je naša sugovornica.

Nakon takvih dana priznaje da uslijedi velik pad energije, ali onda ne forsira rad, nego se naprosto odmara, čita knjige, druži se i čeka da je nadahnuće ponovo preuzme. 'To je ritam koji nema pravila i ne dolazi s uputama za korištenje, ali ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu. Pjevanje u Kovačiću zapravo je jedina konstanta u mom životu koja ima uspostavljen ritam i strukturu i da nema toga, vjerojatno većinu vremena ne bih znala koji je dan u tjednu', tvrdi Martina. Na kraju smo je pitali za planove, a ona nam govori kako želi naučiti još puno novih kreativnih vještina.

'Od ozbiljnije obrade drveta u kombinaciji s epoksidnom smolom do sviranja bas-gitare i puno sitnijih vještina između – primjerice, izradu umjetničkih i artikuliranih plišanaca u kombinaciji s glinom i umjetnim krznom. Među prioritetnijim stvarima trenutno mi se nalazi rad s keramikom – školovanje sam započela lani u vidu nekoliko tečajeva i kanim nastaviti čim prilike to dopuste. Za to već imam pregršt ideja koje tek čekaju na realizaciju. Maštam o komotnom, osunčanom atelijeru opremljenom strojevima, alatima i velikom peći za keramiku u kojem bih se mogla raširiti i raditi na puno većim projektima. Ali zasad se držim rada na minijaturama i lutkama. Ukratko, plan je da nastavim stvarati i učiti nove vještine dok god to budem mogla', poručila je Martina.