RAZGOLIĆENA FANI:

Htjela sam iskočiti iz kože 'napucane ljepotice'

22.04.2013 u 15:18

Fani Stipković

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Bionic
Reading

Iako mi je prvu polovicu posljednjeg desetljeća obilježilo isključivo manekenstvo kroz koje sam gazila dok sam studirala i usavršavala svoju životnu profesiju, moram priznati da sam se istog hobija nekako brzo odrekla čim sam uzela mikrofon u ruke i počela se baviti onim sto najviše volim, novinarstvom

Kao da sam htjela iskočiti iz kože 'napucane ljepotice' i dokazati da nešto vrijedim i staviti veliki transparent iznad glave 'Hej, ljudi, pa ja sam bila odlikaš u srednjoj školi, dobar student i sada sam diplomirani novinar'. Sjećam se kako mi je znalo smetati kada bi me potpisivali u raznim rubrikama kao manekenku jer sam se osjećala kao da zbog toga što sam šetala modnim pistama moja diploma diplomiranog novinara manje vrijedi i da su ljudi konstantno pronalazili neke druge razloge za moj novinarski uspjeh.

'Ovo je dogovorila preko ovoga', 'Tko zna tko joj je riješio ovaj intervju', rečenice su bile koje su znale odzvanjati u mojoj glavi kao posljedica komentara okoline i koje su me u početku znale uznemiravati. Priznajem, vrlo kratko. Uskoro sam se izolirala u okove vlastite osobnosti i vlastitog rada i krenula koračati kilometrima dalje ostavljajući iza sebe sve što me koči i vraća natrag.

Jer, zapravo, svaki put kada bi mi prije nešto zasmetalo, to je samo progovarala moja nesigurnost jer dokle god čovjek zna tko je i što je, ne može te nijedan komentar dotaknuti, nekako si iznad svega toga. Prošlo je pet i pol godina od novinarske karijere i znam koliko sam se dala u to i isto tako znam koliko se za svaki uspjeh bilo potrebno odvojiti od toksične sredine, okoline koja ćete uvijek pokušati vući dolje jer rijetko tko podnosi uspjeh druge osobe i sada znam da mi više ni najmanje ne smeta jesam li za nekog manekenka, novinarka, ljepotica ili nešto peto, zadovoljna sam sama sobom i ponosna na činjenicu da sama stojim iza svakog svog uspjeha, neuspjeha, trijumfa ili pogreške stajala sama, bez ičije pomoći.


I tako sam ja, jučer, nakon puno vremena stala pred objektiv jedne poznate španjolske fotografkinje i snimila kampanju za njihov luksuzni butik poznatih svjetskih brendova Lily Blossom i skinula se u donje rublje i kupaće kostime. I moram priznati da mi je nakon toliko dugo vremena, povratak u manekenske cipele emotivno super legao. Nekako, kao da sam se odvojila od tog hobija zbog svega, samo ne zbog sebe. Nekako, kao da sam htjela dokazati da sam pametnija od toga, potom kod nas je nekako vrlo malo istih tih angažmana bilo na visokom nivou, a zatim mi je i svakodnevno odzvanjao alarm 'ako se sada baviš ozbiljnim poslom, ne možeš provocirati fotografijama'.

I tako brojni razlozi kao znak vapaja da se dokažeš. Ma čemu zapravo? I kome uopće? Danas mi je drago da sam uskočila na taj vlak druge profesije i dala se potpuno u to jer je ipak potrebno žrtvovati puno stvari da bi došao do nekog cilja, no s druge strane, ne mislim da osoba koja zarađuje od svog izgleda manje vrijedi niti da se itko ikome mora dokazivati. Isto tako ne mislim da se ne mogu kombinirati pamet i izgled i stvoriti savršena formula za dobar uspjeh, krijući se iza vlastitog izgleda i sakrivajući vlastitu inteligenciju manipulirajući činjenicom da te netko podcjenjuje zbog prvog.


Jer zapravo svi mi nosimo auru vlastite elegancije, stila i onog sto jesmo i taj nas odsjaj radi različitim pojedincima spremnima da svatko uskoci na svoje mjesto koje mu je namijenjeno pod ovim našim nebom. No, da bih se u potpunosti odvojila od svih spona koje me vuku u kolosijek preispitivanja vlastitih odluka, kao da mi je iznimno pomoglo ovo moje obilaženje globusa i skupljanje internacionalnih kultura koje su pridonijele vlastitom iskustvu i stvaranju finalne verzije mene. I danas, naoružana utjecajima istoka, zapada, sjevera i juga, živim jedan zanimljiv život i uživam u svim avanturama koje pomažu u autonomiji moje samosvijesti i slobodi činjenice da nikome ne dugujem ništa.

I jučerašnja avantura probudila je u meni zaboravljenu ljubav i koliko mi ponekada nedostaje koketiranje s kamerama i mogućnost transformacije i pretvaranju na tih nekoliko sati u neku drugu osobu. Zanimljivo putovanje. Bez obzira što mi možda novinarska profesija vremenski ne dozvoljava da se bavim u potpunosti još nečim uz to, jer čovjek mora u glavi odrediti svoje prioritete, s nestrpljenjem iščekujem novi povratak u zanimanje koje je uvelike odredilo ono što jesam danas. Jer ipak, naša prošlost je odskočna daska iz koje sami uzimamo zalet za što veći skok u što bolju budućnost.