Stara narodna kaže: Ako izabereš posao koji voliš, nećeš morati raditi ni dana u životu. Glavni testni i razvojni vozač za Bugatti Rimac Miroslav Zrnčević Mrgud jedna je od onih osoba koje su odličan primjer za to. Razbija predrasude i otvara nove puteve za one koji se žele baviti nečim što uistinu vole. Način na koji govori o onome što radi testni vozač, uspjesima, Neveri, inženjerima i mehaničarima s kojima surađuje fascinantan je, osobito ako ne znate baš puno o takvoj vrsti posla.

Kad je počela vaša ljubav prema svijetu automobila i brzina?

Oduvijek su me interesirali auti iako nitko u obitelji nije bio vezan za automobilizam. Djed i otac su ih voljeli, ali daleko od toga da su bili u utrkama ili sportskim automobilima. Od njih sam više naslijedio osjećaj za auto i razumijevanje tehnike, što mi je donijelo puno dobrog. Moje prijatelje najviše je zanimao nogomet. Čak i u srednjoj školi bio sam među troje ljudi koji su išli na utrke radije nego na utakmice. Moji idoli bili su trkači, relijaši, no više od svega fascinirali su me testni vozači poput Lorisa Bicocchija, Kena Milesa, Darija Benuzzija, Andyja Wallacea, koji su sudjelovali u 'odgoju' automobila. Uvijek sam se pitao kako vozač surađuje s inženjerima? Kako nastaju najbolji vozački automobili? Do pojave Rimac Automobila nisam imao nikakve šanse postati testni vozač, pa sam radio prvo što je bilo blizu toga. Uključio sam se u utrke kao sudac i paralelno krenuo raditi kao automobilski novinar. Kad se u Rimac Automobilima pojavila mogućnost, pohrlio sam u tom smjeru. Imao sam jako puno sreće da sam bio dio te jedinstvene priče i prošao toliko faza razvoja tvrtke i automobila koje smo stvarali. Radio sam do sada na razvoju deset automobila.

Kako se postaje testni vozač?

Ne postoji škola za testne vozače. Barem po meni, to nije zanimanje, već poziv. Možda zvuči pretenciozno, ali zaista je tako. Znam jako puno vrhunskih vozača koji su sposobni napraviti bilo što. Znam puno kaskadera, trkača, inženjera koji su za volanom zaista pravi virtuozi i razumiju kako auto funkcionira, znaju puno o njegovoj dinamici. Ali malo ih zaista uspije pohvatati sav povrat informacija koji auto daje i teško mogu strukturirati informacije koje prikupe za vrijeme vožnje. Sve to moraju prevesti u inženjerski upotrebljive informacije. Kad bismo to probali staviti u neke okvire i pokazati kako se postaje testni vozač, istaknuli bismo da sve ide prvo od želje i htijenja, mehaničke senzibilnosti i razumijevanja strukture samog automobila, zatim motoričkih sposobnosti i samosvijesti. Trebate biti iskreni prema samom sebi o onom što primate kroz senzoriku i je li to ono za što mislite da treba biti ili ono što zaista osjećate. A onda uz to trebate imati kvalitetne učitelje, od kojih ćete dobiti dobru bazu i smjernice. Bitno je izgraditi bazu podataka, odnosno velik broj automobila koje ste vozili, da znate usporediti dobro i loše. Treba vam jako puno kvalitetnog vremena za upravljačem, a to ne znači relaciju Zagreb - Stockholm nekoliko puta tjedno, nego razne automobile i razne ceste s koncentracijom na informacije koje vam daje automobil. Neki su testni vozači krenuli kao inženjeri, neki kao trkači, neki kao mehaničari. Treba vam naravno i malo sreće, a mnogi rade kao testni vozači testirajući izdržljivost automobila i nabijaju kilometre. Voze vrhunske automobile, ali moraju 'piliti' 2000 kilometara u krug. Neki poslovi testnog vozača pritom su manje glamurozni, neki više.

Vozač mora biti jednako spreman kao i jurilica. Kakve sve pripreme obavite prije samog sjedanja za volan?

Prije samog testiranja nastojim imati kristalno jasan cilj koji želimo postići taj dan. Na testiranju je više ljudi i jako je bitno da smo svi svjesni onoga tko u kojem trenutku što radi. Kad sjednem u auto, moram imati rasterećene misli i koncentrirati se na bitne stvari - od sigurnosti, preko potencijalno opasnih situacija, do provjere opreme s timom. Najteže je donijeti odluku da se test zaustavi ako neki dio mjerne opreme ne radi ili nemate očitanje nekih od važnih senzora. No sve je to dio posla. Ekipa ispravi to i idemo dalje. Ali sve to ponekad nalikuje na lansiranje rakete. Morate se dobro poznavati. Ako vidite da vam misli lutaju, morate se 'resetirati'. Ako vidite da je tim rastresen, morate im pomoći da smanje napetost i vrate se na pravi put.

Iza vas je više svjetskih rekorda. Kakav je osjećaj zbog tih postignuća?

Izuzetan ponos. I taj ponos i važnost svega što smo postigli samo rastu. Iz naše perspektive, ići 412 km/h, naprimjer, bio je cilj. Zadaća. Postigli smo ga i idemo dalje na sljedeći cilj. Ne razmišljamo puno o tome što smo postigli. Tek nakon nekoliko godina, kad se okrenete i pogledate što ste sve prošli, imate osjećaj ispunjenosti, ponosa, motivaciju za dalje. I to vam nitko ne može kupiti novcem. Zaista smo napravili povijesne stvari.

Može li se uopće opisati osjećaj jurnjave od 400 km/h?

S Neverom je to jako jednostavno. Jako brzo dođete na tu brzinu i auto je miran - jedino što čujete je vjetar, odnosno kako auto probija zrak, kao u mlaznom avionu. Bitno je ne izgubiti percepciju. Prevaljujete 115 metara svake sekunde i jako brzo prijeđete ravnicu koja pri normalnoj brzini djeluje iznimno dosadno i dugo. Problem nastaje kad usporavate. Nakon nekoliko sekundi na 400 km/h, a kad usporite na 250, čini vam se kao da vozite 100 km/h, pa treba vjerovati brojkama na instrumentima.

Ne pouzdajete se u rituale i amajlije za sreću, no kako izgleda vaša rutina?

Nisam praznovjeran ni pretjerano religiozan. Moju sreću nose inženjeri i mehaničari, u njih se najviše pouzdajem. Neki od njih su vrlo religiozni, pa zalijepe sličicu sveca u auto. Meni je to simpatično, a vjerujem da se oni bolje osjećaju zbog toga. Moja je rutina naspavati se, istegnuti, zagrijati i fokusirati na posao. Ima nekoliko sitnica na koje pazim da ih ne napravim, poput zaboravljanja ikojeg dijela opreme u hotelu ili doma. To me baš može izbaciti iz takta jer znači da nisam sto posto svoj.

Rekli ste da 'strah uvijek postoji'. Kako ga minimalizirate?

Pripremama i check listom. Ako ste odradili sve pripremne radnje, manje su šanse za bilo kakvu neočekivanu situaciju, a i mentalno ste mirniji. Tu je naša ekipa zaista na vrhuncu. Strah je dobar i uvijek mora postojati, barem malo. On vas drži opreznima. Ali ako nemate pouzdanja u ekipu i njihov posao, onda postoji nešto još gore od straha, a to je sumnja. Tome kod nas nema mjesta.

Nakon zanimanja za studentski reli, s grupom kolega pokrenuli ste projekt na Fakultetu strojarstva – Formula student – a zatim ste 15 godina proveli kao automobilski novinar. Što biste istaknuli kao svoj najveći uspjeh?

To da FSB Racing Team postoji već 20 godina bez mog upliva. Nisam zaslužan za njihove uspjehe i ne vidim se kao faktor očuvanja tima. Smatram uspjehom to da sam pokazao gdje su vrata, gdje je platforma koja im može omogućiti da svoj trud i strast usmjere u nešto što ih može lansirati u svijet. Da ne moraju pratiti šprancu – faks, diploma, uredski posao - već da mogu imati dream job u svijetu automobilizma. Neki od njih išli su putem – faks, diploma, Formula 1. Neki su u Bugatti Rimcu ili Rimac Technologyju. Kada sam ja bio student, cilj koji ste realno mogli ostvariti, a da budete uz automobile, bio je prodajni savjetnik. I uspjeh je to da se začetak Formule student nije pokazao kao hir nas 20-ak, ispušni ventil, nego nešto što danas ima tradiciju, kvalitetu, prepoznatljivost, budućnost. Dakako, imam neke svoje uspjehe vezane za automobile koje smo razvili, a koje rijetki mogu razumjeti. Njih čuvam za sebe.

Nevera je 2023. oborila još jedan Guinnessov rekord. Za nas laike, objasnite nam koje su posebne karakteristike ovog automobila?

Prvi je pravi produkcijski hiperautomobil na električni pogon te je označio novu eru u povijesti automobilske industrije. Eru koju ćemo tek za 10-ak i više godina potpuno razumjeti. Ne samo da je Nevera najbrže ubrzavajući serijski automobil i da je postavila svjetske rekorde koji se mjere štopericom i drugim instrumentima, već je uz sve to među najboljim vozačkim automobilima novog doba. To je nešto što se ne može izmjeriti ni objasniti. Za to trebate voziti Neveru. I što se više vozite, otkrivate više zanimljivosti i posebnosti. Chris Harris, jedan od najutjecajnijih automobilskih novinara u povijesti, rekao je da je Nevera danas ekvivalent Porscheu 959 u 80-ima. Tehnološki i performansama toliko je napredan automobil da pomiče granice za nekoliko koraka, ne nekoliko nijansi, i otvara potpuno drukčiju percepciju, drukčije mogućnosti.

Riječ je o automobilu koji si cjenovno malo tko može priuštiti, a vi ste spona između automobila i kupca. Trebate li biti dobar pedagog da objasnite što sve treba znati?

Najviše ih iznenadi činjenica da ne moraju biti vozač Formule 1 da bi mogli voziti Neveru. Ovisno o modu vožnje - Range, Cruise, Sport - ona može biti iznimno poslušna i zaštitnički podešena, pa ne dozvoljava da napravite glupost koja vas može ugroziti. A samo nekoliko klikova, odnosno modova kasnije (Track ili Drift), može profesionalnom vozaču omogućiti da se s njom igra u najsurovijem obliku, kliže i koristi njezin pun potencijal.

Još uvijek vas zovu Mrgud? Je li istina da su vas tako prozvale dame iz fotokopiraone za vrijeme fakulteta?

Da, i danas sam mrgud kad pripreme ne teku po planu ili kad trebamo ozbiljno zasukati rukave. Šala i smijeh su poželjni i dobrodošli, ali sve ima svoje pravo vrijeme. Srećom, danas sam puno manje mrgud nego na faksu, danas radim ono što želim i volim. Ispite, kolokvije i generičke programske zadatke nikad nisam volio.

Koji automobil svakodnevno vozite? Jeste li disciplinirani ili koji put zaradite kaznu?

Imam vremešnu Toyotu Land Cruiser, meni izuzetno drag auto. Spor, ali nezaustavljiv. Obiteljska je tvrđava. Oslobađa me brige, a ujedno štiti od kazni, hehe. Imamo i Mazdu Miatu, koju čuvamo i rijetko vozimo. Ona je svojevrsni etalon za resetiranje uma i tijela. Nitko nije imun na kazne, tako ni ja, i zaista se nastojim disciplinirati. Nemam želju ni potrebu brzo voziti u prometu, ali s obzirom na to koliko sam na cesti, bilo bi čudo da ne 'pokupim' pokoju.

Sa 16 godina vozili ste prvi auto, Zastavu 750. Što ste sve isprobali u međuvremenu i postoji li neki koji vam je 'san snova'?

Pokušao sam izračunati koliko sam automobila vozio. Neka mjera bila bi 1,5 različitih automobila tjedno u zadnjih 20 godina. Nekad ih je bilo više, nekad manje. To je nekih 1500 automobila. Od malih gradskih do supersportskih i trkaćih automobila. Dream car mi se stalno mijenja jer sam vozio mnoge od njih. Da slažem idealnu garažu, vjerojatno bih je prvo napunio automobilima u čijem sam razvoju sudjelovao. Onda reli automobilima, a onda onima s X faktorom, autima koji imaju 'ono nešto'. Bilo bi tu svega, od jurilica do terenaca i trokolica. I nikad popis ne bi bio finalan.

Što mislite o ženama za volanom?

Mislim da su stereotipi nastali zbog interesnih skupina, a ne spola ili spolne orijentacije. Poznajem žene koje su za volanom sposobnije od 90 posto muškaraca. I obratno, muškarce koji znaju vrhunski raditi sve stereotipno ženske poslove ili zanimanja. Kao i sa svime u životu - ako te auto ili vožnja ne zanima, ne postoji lijevak kojim će ti se uliti vještina u glavu. Smatram da je vožnja više privilegija nego potreba. Problem je u tome što nemamo adekvatnu alternativu tome da ljudi odu na destinaciju koju žele u sličnoj ili većoj komociji kao osobnim automobilom. Meni je vožnja još kao klincu značila slobodu i to će mi uvijek predstavljati. Onima kojima znači rad, patnju, problem, nužno zlo, savjetujem da razmisle o alternativnim načinima putovanja, jer duguju to sebi i drugima.

U čemu još uživate? Što vas veseli, opušta?

Šetati u prirodi s familijom. I volim navečer, kad svi zaspu, upaliti simulator i - voziti. Znam, hobiji mi nisu jača strana, ali radim i na tome.