Moran je prešla dug put od bucmaste i neprilagođene tinejdžerice koja se obrazovala kod kuće, odrastajući u mnogobrojnoj, nekonvencionalnoj obitelji u Engleskoj 80-tih. Opisuje svoje nespretne seksualne početke, nepovezanost s vlastitim tijelom, potragu za ljubavlju i strastveno čitanje kultnih knjiga.

Caitlin Moran u hit knjizi 'Kako biti žena' u izdanju Planetopije, govori o seksizmu s kojim se susretala, o majčinstvu i o tome što ono znači za ženu u intimnom i profesionalnom smislu, o nesigurnosti koja žene tjera da robuju modi i skupim i bolnim zahvatima. Provokativna, britka i duhovita natjerat će vas da plačete od smijeha, da se zagrcnete od prepoznavanja, te da zaronite u sebe i pokušate i sami odgovoriti na pitanja koja si postavlja većina suvremenih žena.

Ulomak iz knjige 'Kako biti žena'

I, naravno, zato što je sve napravljeno za neku izmišljenu ženu, često baš ništa od toga nije po mjeri stvarne žene. Svi se možemo sjetiti sezona kada su čitavi nizovi modela – od neonskih, breskvastih, tijesno pripijenih uz tijelo, pa do bogato nabranih – žalosno neprodani visjeli na vješalicama od svibnja do rujna, čekajući izmišljene žene za koje su stvoreni da dođu i kupe ih.

Gledajući ono što se približava u nadolazećem modnom valu – odjeću s jednim rukavom, jednodijelne kombinezone, saten živahnih, cvjetnih uzoraka, 'dnevnu' fetiš-odjeću s poludugim hlačicama s kopčom na guzici – žena često usklikne: 'Ali zašto modni dizajneri ne počnu razmišljati o tome što bi žene učinilo ljepšima? Ne želim da ja moram 'prodavati’ tu odjeću! Želim da ona‚ 'prodaje’ mene! Želim za sedamdeset devet funti i devedeset i devet penija imati nešto što će pomagati meni! ŽELIM ODJEĆU KOJA ĆE BITI NA MOJOJ STRANI!'

Nisam shvaćala koliko moda doista nije 'na mojoj strani' sve dok nisam imala modno snimanje za The Times. Zamisao je bila odjenuti 'normalnu ženu' u nadolazeće sezonske trendove: pastelne boje, safari modele, uzorke nadahnute op-artom, steznike koji se nose kao vanjska odjeća i tajice s uzorkom.

'Izgledat ćeš predivno', obećao je urednik. 'Imamo fantastičnog stilista i fotografa. Pobrinut ćemo se mi za tebe.'

Sljedećih osam sati bili su najgori u mom životu, a da nisu završili epiziotomijom. Prije toga sam uvijek smatrala da je ono po čemu se razlikujem od Kate Winslet na crvenom tepihu samo deset tisuća funti vrijedna odjeća, frizura, šminka, stilist i dobar fotograf. I zaista, na snimljenim fotografijama izgledala sam sasvim dobro. Napravili su nekoliko snimaka na kojima sam bila prilično seksi u stezniku, svilenim širokim hlačama i desetcentimetarskim štiklama. Da budem iskrena, da sam u nekom časopisu vidjela te svoje fotografije, svakako bih pomislila da ću isprobati tu odjeću. Ovo izgleda dobro na njoj! A ima stražnjicu vrlo sličnu mojoj, premda nešto veću, hahaha!

No, postojao je samo jedan položaj u kojem je sve to funkcioniralo. Trebalo nam je dvadeset minuta, pola sata, jedan sat da nađemo tu pravu pozu u kojoj je odjeća izgledala dobro. Odjeća je bila zategnuta, fiksirana, vezana vrpcom – osvjetljenje mijenjano, frizura uređena; doneseni i šeširi da, u slučaju nužde, dovedu u ravnotežu neskladno građena ramena. Osjećala sam se kao svinja. Debela, nespretna svinja izvan svoje družbe.

Zamišljeno je da 'prodajem' tu odjeću nalazeći 'najbolji' kut za nju, naglašavajući je, praveći je seksualno privlačnom – no moje sise nisu bile dobre, guzica mi je bila prevelika, a moje ruke beznadne, masivne i izložene. Nakon osam sati napustila sam studio znojna i uplakana. Nikada se nisam osjećala gore. Nisam si mogla olakšati čak ni smijehom – 'Izgledaj tajanstveno i seksi. Nekako… neodređeno' – u cijelosti sam bila svedena na odjeću na sebi, te na to kako moje tijelo izgleda u njoj. A u tom stilu, umjesto u onome koji sam pažljivo osmislila kako bi mi 'bio od pomoći', bila sam potpuni promašaj.