Zašto često osjećamo krivnju, zašto preuzimamo odgovornost čak i kad je riječ o nečemu što je izvan naše kontrole? Pa nismo mi za sve krivi!
Već se pet dana nisam čula s mamom, obećala sam prijateljici da ćemo se čuti prije dva tjedna, zaboravila sam djetetu napraviti sendvič… Takve nam se misli svakodnevno roje glavom, osjećamo se loše, krivo i borimo se s naletima grižnje savjesti, posebno ako je sve povezano s bliskim nam osobama. Na kraju se ljutimo zato što se ljutimo i što dopuštamo da nas sve uzrujava. Prema istraživanjima, više od 90 posto žena svakodnevno ima osjećaj krivnje jer im se čini da nisu dovoljno dobre u nekoj svojoj ulozi – mame, supruge, zaposlenice, kćeri, prijateljice, piše portal InsideOut.hr
Propitivanje vrijednosti
Osjećaj krivnje do određene granice može biti korisna emocija jer nas nagoni da propitujemo svoje postupke i vrijednosti. Taj nam osjećaj pomaže da surađujemo s drugima, pokajemo se kad napravimo nešto loše. Krivnju treba razlikovati od srama jer ona nam omogućuje da procijenimo jesmo li nešto napravili krivo. Sram ne dovodi u pitanje naše ponašanje nego nas same, naš identitet.
Krivnja, dakle, može biti konstruktivna sve dok ne preuzme previše kontrole nad našim životima. Tada je treba zaustaviti i ušutkati, što nije uvijek lako. Osjećaj odgovornosti najodgovorniji je za pokretanje spirale krivnje, srama i, posljedično, grižnje savjesti.
Često se događa da roditelji, apelirajući na odgovornost, djeci nesvjesno prenose osjećaj krivnje i srama. 'Pojedi ručak do kraja, nije lijepo bacati hranu dok ljudi umiru od gladi', ili: 'Kako se možeš tako ponašati nakon svega što smo učinili za tebe', rečenice su koje smo sigurno i čuli i izgovorili.
Ipak, navedeni i slični primjeri neće prouzročiti patološki osjećaj krivnje – uzroci takvog stanja mnogo su ozbiljniji od usputnih izjava. U situacijama kao što su razvod braka ili nasilje u obitelji, djeca mogu imati jak osjećaj krivnje i srama ako im nitko ne objasni što se događa, što može imati negativne posljedice za cijeli život.
Fantazija da možemo mijenjati svijet i druge ljude, osjećaj da smo svemoćni i da sve možemo stići vrlo su često u pozadini osjećaja krivnje i stalne grižnje savjesti. Da bismo ublažili taj osjećaj i povratili narušenu ravnotežu, pokušavamo biti bolji roditelji, bolji partneri ili bolja djeca. Pokušavamo kontrolirati sve, pa i ono što nije u našoj moći.
Namećući sami sebi obavezu da drugima otplatimo ono što mislimo da smo im dužni – da im posvećujem više vremena, da im uvijek budemo pri ruci – nećemo smanjiti krivnju. Samo ćemo je povećati, a rezultat će biti poražavajući: svi će biti na gubitku. Razgovor s članovima obitelji i prijateljima mogao bi nam pomoći da otkrijemo uzroke problema i osvijetlimo ga s drugih strana. Ono što mi doživljavamo dramatično, drugi možda i ne primjećuju.
Da bismo se izvukli iz začaranog kruga osjećaja krivnje koji nam može opteretiti život, na početku moramo prepoznati nezdravu krivnju, koja nas tjera da se stalno osjećamo krivima zbog nečega, i konstruktivnu, koja izvire iz suosjećanja s drugima, iz potrebe da im pomognemo kad možemo.
Neće propasti svijet!
Također, trebali bismo promisliti o svim 'moram' i 'trebam' rečenicama u svom životu – one obično više govore o nama, o našim očekivanjima i obvezama koje si namećemo nego o drugima. Jesu li ti zahtjevi realni? Mogu li se ispuniti ili će, ako to ne uspijemo, potaknuti novi val krivnje?
Kad nešto zaista napravimo krivo, preuzmimo odgovornost za to, popravimo što možemo i krenimo dalje. Nema ni potrebe ni koristi stalno to proživljavati i mučiti se. Zar će svijet zaista propasti ako smo zaboravili izvaditi sutrašnji ručak iz zamrzivača?
Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju Insideout.hr.
