U svojoj sjajnoj knjizi ‘Filozof i vuk’ velški filozof Mark Rowlands kaže: ‘Ljudi su životinje koje vjeruju u priče o sebi. Ljudi su lakovjerne životinje’ ali i ‘ljudi su životinje koje osmišljavaju mogućnosti vlastite zloće’. Pomalo mizantropski stav autora ipak se temelji na znanstvenim spoznajama.

I doista, zloću i lakovjernost zasad na stranu, suvremena znanost sve više potvrđuje kako razlike između ljudi i životinja nisu kvalitativne već ponajprije kvantitativne. Drugom riječju, naši psi posjeduju mnoge intelektualne i emocionalne osobine i svojstva kao i mi, samo u manjoj mjeri.

Tu su sve osnovne emocije, osjetila a i svijest o sebi u manjoj mjeri no kod ljudi. Ljudi su, nema dvojbi, u suštini životinje s najrazvijenijim intelektom i sviješću te, prema Rowlandsu, što je karakteristika primata, sposobnošću da se bude prijetvoran.

U primjerima s ponašanjem čimpanzi koje, iako intelektom inferiorne ljudima, jedne druge vješto varaju Rowlands iznosi tezu kako su primati za razliku od kanida sposobni i umiješni u raznolikim prevarama te da je upravo ta vrsta socijalne inteligencije u srži ljudske uspješnosti na evolucijskoj ljestvici, te da joj umnogome dugujemo naša brojna dostignuća. Kanidi, u koje se ubrajaju pas i vuk iz nekog razloga nisu razvili tu sposobnost. Možda za to nemaju intelektualnih kapaciteta a možda naprosto nije bilo potrebe da je razviju.

Ponašanja vašeg psa izravna su i jasna, a manipulaciji može biti samo podložan. Mark Rowlands jedanaest je godina živio s vukom u urbanoj sredini. U svojoj knjizi opisuje spoznaje do kojih je došao družeći se s tim divljim stvorom.

Družeći se s vukom koji se posve prilagodio ljudskom okolišu Rowlands je počeo intenzivnije promišljati o ljudskoj jedinstvenosti na planetu. Njegov vuk nekoliko mu je puta demolirao stan, no istodobno se igrao sa psima baš poput psa a u šetnji selom je posve mirno prolazio pored ovaca.

Rowlands je bio zadivljen prilagodljivošću i istodobnom samosvojnošću svog vuka. Pas kao izravan potomak vuka posjeduje mnoge slične osobine, baš kao što i mi kao primati posjedujemo mnoge sličnosti s drugim primatima.

Suradnja i suživot ljudi i pasa nisu slučajnost i ta vrsta simbioze, u kojoj pametniji prijatelj vodi igru, zapravo je veoma važan dio civilizacije. Ni pas ni čovjek nisu posve divlja, prirodna stvorenja, a pas je, za razliku od vuka, zapravo uvelike ljudska kreacija. Biće koje je odabralo biti uz ljude i prilagoditi im se postalo je gotovo posve njihovo.

Potez je to ipak koji se pokazao kao evolucijski pun pogodak, jer broj vukova i pasa u velikom je nesrazmjeru u korist ove druge vrste kanida. Psi, jasno, nisu vukovi, baš kao što ni ljudi već odavno nisu divlji primati, no te dvije vrste spajaju mnoge osobine. Obje su predatori, obje bića čopora i suradnje, obje inteligentne i prilagodljive, a ako povjerujemo Rowlandsu kad govori o prijetvornosti primata, mogli bismo pomisliti i kako su kanidi u određenom smislu moralno superiorni ljudima. No, dobro, teza je možda previše antropomorfna a, premda je dobro potkrijepljena, i o stavu autora da se raspravljati.

Svakako stoji, da ne idemo predaleko, da je vaš pas veza s prirodom u vašem domu. S više ili manje svijesti o tome, nabavivši ga donijeli ste na izvjestan način odluku u tradiciji tisućljetnog suživota ljudi i životinja.

Pripitomljavanje životinja u samim je korijenima ljudske civilizacije, a s nastankom velikih urbanih centara dodir s prirodom se sve više gubi te se kod mnogih ljudi javlja potreba za suživotom s drugim vrstama. Životinje su nam ušle pod kožu i, premda više nema prave potrebe da ih držimo uz sebe (radi rada ili hrane) mi i dalje s njima dijelimo postojanje. Sve više, takozvani kućni ljubimci, barem dijelom, pružaju nam i emocionalnu potporu.

Psi su jedni od najčešćih, iz niza gore navedenih razloga. Pseća spontanost i izravnost bez prijetvornosti također, vjerujem, sve više doprinose tome da ljudi odlučuju s četveronošcima provoditi svakodnevicu.

U svijetu u kojem smo preplavljeni lošim vijestima sve više smo dojma kako izreka 'čovjek je čovjeku vuk' skriva gorku istinu. Ipak, pomalo je nepravedna jer kanidi su zapravo suradljiva, otvorena stvorenja koja svoje emocije izravno pokazuju a vole, ako već ne bezuvjetno, onda bez zadrške. Vuk Marka Rowlandsa zvao se Brenin i živio je 'kao pas' diljem zemaljske kugle, često gostujući i na Rowlandsovim predavanjima. Na sličan način, u Hrvatskoj se vukovima bavio Pavle Balenović. O njegovu bratu-vuku Liku BBC snimio je dokumentarac, a oba primjera potvrđuju tezu kako je pas nastao izravno od vuka te da je povezanost kanida i nas, visokorazvijenih primata, neupitna.