Na ovogodišnjem Milanskom tjednu mode krajem veljače bilo je uzbudljivije iza kulisa nego na modnoj pisti. Nakon revije modne kuće Jil Sander, njezin kreativni direktor, Belgijanac Raf Simons potvrdio je da poslije sedam godina napušta starog poslodavca. Još intrigantnija bila je vijest da na njegovo mjesto ponovno dolazi glavom i bradom 68-godišnja kreatorica brenda Jil Sander. Istodobno kuća Yves Saint Laurent izdala je priopćenje da je nakon osam godina napušta talijanski kreator Stefano Pilati otvorivši mogućnost da ga zamijeni Parižanin Hedi Slimane, nekadašnji umjetnički direktor Diora za mušku modu. Pročulo se također da bi Škot Christopher Kane mogao napustiti Donatellu Versace i njezinu liniju Versus.

Kako se modni dizajneri prodaju na tržištu

Zašto odlaze? Zbog Diora, tvrde modni kritičari i insajderi, iako sam Dior uporno šuti o tome tko će u čuvenoj francuskoj kući zamijeniti posrnulog Britanca Johna Galliana. Otkad je Gallianu najveća grupa proizvođača luksuzne robe na svijetu LVMH, vlasnica Diora, zahvalila na suradnji zbog pijanog rasističkog ispada i veličanja Hitlera u jednom restoranu prošloga kolovoza, Dior nikako da nađe pravu zamjenu te je izbor njegova nasljednika mjesecima glavna tema modnog svijeta.

Hoće li Raf Simons zbilja u Dior ili možda u Yves Saint Laurent? Kamo bi mogla američka dizajnerska zvijezda Marc Jacobs nakon Louis Vuittona? Kako se modni dizajneri uopće prodaju na tržištu?

Priča o prijelazima obično počinje primjedbom neke utjecajne modne urednice kao Suzy Menkes u International Herald Tribuneu da je suradnja Christophera Kanea i njegove sestre Tammy s Donatellom Versace slatko podsjećanje na godine Giannija i Donatelle, ali da mu sada treba veća pozornica za njegove maštovite kreacije. Nakon toga kreće čitanje između redaka i nagađanje je li Kane spreman naslijediti velikog Galliana. Potom Kane sve demantira, ali ime mu je ušlo u igru i diglo mu cijenu.

A cijene nisu male. Transferi modnih vrhunskih dizajnera postali su spektakularni poput prijelaza nogometaša u nove klubove. U osjetljivoj branši kao što je moda, izbor glavnog dizajnera još je presudniji za uspjeh tvrtke od kupovanja Lionela Messija, jer modu prodaje imidž vrućeg i zvučnog dizajnerskog imena pa nije čudo da se oko njihovih transfera vrte ugovori mjereni milijunima dolara, a sami dizajneri za svoje usluge traže sumanute svote.

Izvršni šef Diora Sidney Toledano prošle je jeseni nekoliko dana u New Yorku pregovarao s advokatima Marca Jacobsa i njegovog partnera Roberta Duffyja oko dolaska na čelo njegove kuće, ali je odustao jer je Jacobs tražio previše. Osim pokretanja vlastite linije u okviru Diora, dizajner je za sebe i za partnera tražio po deset milijuna dolara neto godišnje, plus troškovi boravka u Parizu i ostale beneficije. Jest da je Jacobs 2010. bio na listi magazina Time među stotinu najutjecajnijih ličnosti u svijetu i da ga je magazin Out 2011. uvrstio među 50 najutjecajnijih gayava u Americi, ali cijena slave bila je previsoka čak i za čuveni Dior.

Doduše, Stella McCartney s vlastitom modnom linijom zarađuje milijune, a Dolce i Gabanna kao samostalni igrači obrnu godišnje milijardu dolara, iako tipičan anonimni dizajner u H&M-ovoj ili Gapovoj ergeli na početku karijere u prosjeku godišnje zaradi skromnih 50.000 do 60.000 dolara. Malo ili puno, kada se zna da su velike modne kuće spremne Rihanni ili Beyonce platiti do 100.000 dolara da na njihovoj modnoj reviji sjede u prvom redu dok tu reklamnu uslugu glumice-blizanke Mary Kate i Ashley Olsen, i same kreatorice, naplaćuju i do 80.000 svaka.

Nezadovoljni načinon na koji ih tretira modna industrija

Vrhunski dizajneri zarađuju vrhunski, ali su – prema pisanju modne kritičarke Suzy Menkes – vrhunski nezadovoljni onim kako ih tretira modna industrija.

'Po svojoj prirodi oni su umjetničke i krhke osobe – piše Menkes – i sebe doživljavaju kao robu koju kuće kupuju i prodaju kako im se svidi. Odrezani od stvarnosti kao što je bio Galliani i mnogi poput njega, živeći u svijetu vrhunskog luksuza, prvoklasnih putovanja i osobnih vozača, izgube se u mreži vlastitog ušuškanog svijeta.'

Iako je Jil Sander daleko od razmaženog i uvrnutog Galliana, i njemačka je dizajnerica tijekom stvaranja svoga brenda pokazivala osobitu osjetljivost. Nakon što je prije 40 godina osnovala, razvila i proslavila modnu tvrtku njezina imena, 'kraljica kašmira', 'majstorica minimalizma' i 'modni redukcionist', kako su je častili - prodala ju je 1999. Pradi, no ostala je u njoj kao kreativna direktorica, ali se brzo i burno razišla zbog neslaganja s Pradinim izvršnim direktorom Patriziom Bertellijem. Potom se 2003. opet vratila u tvrtku i izašla iz nje nakon samo dvije odrađene kolekcije, otišla u japansku modnu kuću Uniqlo, a potom osnovala vlastitu konzultantsku tvrtku.

'Vratila sam su kući', komentira kreatorica treći povratak u staru firmu. Koliko će dugo izdržati 68-godišnja modna veteranka? Kratko, predviđaju neki, ali će se njezinom 'trećom srećom' barem izbjeći dugotrajna trakavica nagađanja oko nasljednika kao u Dioru.