Sjedim na klupi i promatram ples pahuljica po zraku, tako su čiste i bijele, slobodne. Poželim biti jedna od njih, ali u tom trenu pojaviš se ti.

Pogledom me osvajaš, a onom najslađom usporedbom na svijetu, ja sam potpuno tvoja. Nikada neću zaboraviti te riječi, obećavam sama sebi. 'Slatka si kao najslađi šećer', jedine su riječi koje je moje srce čulo. Zakucalo je brže, jače, htjelo iskočiti, potrčati, htjelo te voljeti, htjelo ti se dati... Ti i ja koračamo ulicom, a za nama ostaju najljepši tragovi. Tragovi ljubavi. Bez riječi jer srca kucaju glasnije no išta. Želim da se tišina ne prekida, a da koračanje traje cijelu vječnost, da ovaj put nema kraja...

Ti otvaraš usta i počinješ pričati ali ja ne želim čuti riječi. Prekidaš najljepši trenutak, a svaka riječ nas razdvaja. Započinješ razgovor, a razgovor postaje nesporazum. Volim te i to je jedino važno. Ti slušaš i izgovaraš riječi. Pahulje zatrpavaju naše korake i ne možemo vratiti vrijeme. Ispred nas kraj je puta. Što sad? Kao stranci mogli smo dijeliti najljepšu stvar na svijetu bez riječi. Riječi su postale razgovor, razgovor nesporazum, a mi znanci. Ljubav se gasila kao ona svjetiljka na jakom vjetru u hladnoći. Zar je važno znati išta drugo?

Sve što smo rekli tako je prazno i glupo, važno je jedino ono što smo osjećali. A to je da smo se voljeli. Ti polako nestaješ... Sjedam u snijeg sama na kraju puta. Želim biti ponovno samo strankinja jer riječi ubijaju.

L.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.