Već u vožnji od aerodroma javlja se snažna potreba uslikati apsolutno sve što se nalazi u vidnom polju, kuće, ljudi, vrtovi Marrakesha koji ponosno vode putnike namirnike prema Medini (naziv za stari grad), hektični promet nepoznat europskom poimanju vožnje u kojem se pravila savijaju u svakom trenutku iznad zdravog razuma. Izlazak iz taksija u jednom komadu ali u teškom transu kulturnog i svekolikog šoka, dok opojni smrad grada poput mirisnih soli vraća u stvarnost koja nije ona koju poznajemo. Boje, slike, zvukovi, mirisi napadaju sa svih strana pa kreće nepravedna borba mozga sa novom stvarnošću, dok se oči cakle od ogromnog znaka na njima koji kazuje PROCESING...
Apartman u centru, luksuzan, uređen u marokanskom stilu s divnim lusterima, prostorom za druženje, starinskim krevetima po cijeni na koju bi se svaki hrvatski turistički djelatnik samo nasmijao.
Još u teškom bunilu uskoro u šetnju Marrakeshom, pristojan restoran na krovu s divnim pogledom na glavni trg, ujedno i jednu od najvećih tržnica Afrike - Jemaa el Fna, u prijevodu mjesto mrtvih, koji je zapravo najživlje mjesto cijelog Marrakesha, divne li slučajnosti. Meni sa mnoštvom valova na jednoj strani i francuskim prijevodom na drugoj, zaboravljanje na opasnosti crijevnih oboljenja, čestih zbog nehigijene, vode, namirnica. Kruna svjetski poznate marokanska kuhinja-tagine jelo s savršenim kombinacijama ovčetine, piletine, teletine s rižom, kus-kusom, raznim povrćem, intenzivnim začinima i mirodijama koji u taginu-keramičkoj posudi koja zamijenjuje našu peku, pripravljaju na žaru.
Smiraj dana, poziv imama na molitvu pri kojem sve staje, mistični trg koji po danu miruje zbog velikih vrućina polako otkriva svoje čari večernje zabave uz svirače, zabavljače, štandove sa hranom i sokovima koji mame na ulicu. Smireni, očarani, zadovoljni u šetnji Jemaa el Fna i okolnim uličicama.
Onda počinje ono što se u našoj kulturi zove maltretiranje, a u Maroku trgovanje-vuku i navlače svi redom, klinci nude plastične zmije, odrasli agresivnijeg pristupa sve od torbica, sokova, cigareta pa do kif-a. Usporavanje u hodu, pogledavanje ka trgovcima, robi, kao i odvajanje od grupe tretira se kao poziv. Nespreman na takav šok snalaziš se kako možeš-bježiš, govoriš 10 jezika, kupuješ, psuješ-sve odjednom. Nakon sat-dva tumaranja i maltretiranja bijeg prema apartmanu, zatvaranje vrata i olakšanje.
Oko ponoći okuraženi, ponovno na(sada pustim)ulicama Marrakesha u potrazi za zabavom, od rijetkih prolaznika saznanje da su mjesta za izlaske isključivo u udaljenim turističkim naseljima(gotovo jedinim mjestima gdje toče alkohol). Mjesto hordi pijanih amerikanaca i britanaca izabrano besciljno šetanje, tumaranje širokim bulevarima koji djeluju tako mirno u potpunom kontrastu sa dnevnom košnicom. Lokalci u šetnji prelaze na drugu stranu ulice pri susretu ili gledaju u čudu–tumaranje turista noću očito nije česta pojava.
Rano ustajanje, uključivanje cruse controla i lagano slajdanje kroz grad. Sve je nekako smirenije, turist-hasleri valjda još spavaju. Na Jemaa el Fni uslikavanje plesa kobre, za što vlasnici iziskuju novčanu kompenzaciju, ujedno sa zmijom oko vrata predlažu slikanje sa istom–vadite novce i bježite sa mjesta -nosanje zmija nije zabava koju tražite. Šetnja centrom Medine kroz poluzatvorene prostore potpunog kaosa gdje se gotovo nemoguće orijentirati jer se ne vidi nebo od bezbroj štandova i trgovaca na kojima možete pronaći sve od tepiha do leševa piletine koja se divno marinira na plus 30, u društvu muha i prljavštine.
Prelazak na znamenitosti-Đamija Koutoubia, najveća đamija u Marrakeshu, čiji je minaret bio uzor za minaret đamije Giralda u Sevilji, a tako indirektno utjecao na izgled tisuća zvonika katoličkih crkava napravljenih prema minaretu đamije Giralda. Minareti u Maroku su četvrtastog oblika za razliku od oblih minareta, kakve susrećemo u našem podneblju, dok je u cijelom Maroku jedino đamija Hassan II. u Casablanci otvorena za razgledavanje.
Zatim razgledavanje nekih od prekrasnih vrtova, koje uvelike doprinose ljepoti grada, te palače El Badi(značenje-neusporediva) iz razdoblja kad je Marrakesh bio prijestolnica Maroka, nekoć raskošna palača s 360 soba ukrašenih zlatom, mramorom, prekrasnim fontanama i vrtovima u čijim su se njedrima održavale ekstravagantne zabave, koja je smrću sultana Ahmed el-Mansoura i preseljenjem prijestolnice u Meknes ogoljena svog nadaleko poznatog sjaja i raskoši.
Smiraj dana u palači, koju sada krase gnijezda ptica, poseban spokoj Crvenog grada s posljednjim zrakama sunca. Zaboravljanje na maltretiranja trgovaca, promet, smrad,prljavštinu, kaos. Pozdrav sa gradom koji ostavlja dojam kakav ostavlja marokanski narod, konfuzija koja u konačnici ima smisla, u kojem svaka ulica i kuća ima dublje značenje, ponosit grad koji šokira u odnosu na europske gradove i kulturu, ali čiji trag ostaje pod kožom nakon samo dva dana posjete.
