Osobi, kojoj sam ja vjerojatno samo slučajna prolaznica kojoj ti slučajno znaš ime, koja se slučajno svaku večer u gotovo isto vrijeme nađe baš na onom mjestu gdje bi slučajno mogla sresti tebe.

Uvjerena sam da se ti niti ne zapitaš koliko tu slučajnosti zapravo ima, ali sasvim sigurno znam da ovdje ništa nije prepušteno slučaju. Ipak sam se uhvatila pisanja, odlučila ti posvetiti koju riječ, no pitanje je zašto? Zato što si ti sasvim slučajno osoba koja meni svakom svojom pojavom zaustavi dah, natjera me da istog trena zaboravim datum, mjesec i godinu, mjesto gdje se nalazim, čak i da zaboravim da sam još uvijek živa i da bih trebala nastaviti disati. Smiješno, zar ne? Vjeruj mi da meni nije nimalo lako, jer zna biti dosta neugodno kada netko razgovara s tobom, i prepriča ti deset stvari u jednoj minuti, a ti se ne možeš sjetiti nijedne jer si upravo izgubio razum zbog nekoga koga si ugledao.

Ironično je to kako mi svi uvijek govore da pazim kome poklanjam svoje srce, da izabirem pažljivo i ne dam se prevariti, a na kraju napravim sve sasvim suprotno. Voljela bih da je moguće riječima objasniti to kakav učinak ti imaš na mene, i da mogu sama sebi dati odgovor na pitanje 'Zašto baš ti?' Neću lagati, ne poznajem te. Sve što znam o tebi su ime i prezime, adresa stanovanja, obrazovanje, i još nekoliko formalnih sitnica (makar ti o meni vjerojatno ne znaš ni to). Zbog čega onda djeluješ na mene tako kako djeluješ? Zašto mi je tako nesnosno biti u tvojoj blizini jer me svaki put kad se nalazimo u istoj prostoriji nešto jako zareže u prsima? Znam da je to sve vjerojatno na psihičkoj bazi, ali bol je fizička, znam to, osjetim je kad god si ti tu... Znaš li što je to? Ta bol? To je moja želja za tobom. To je moja čežnja, moja potreba da te imam. Mogu te tužiti za nanošenje fizičke i psihičke boli, znaš li to? Ali ionako bi te proglasili nevinim, jer si posve nesvjestan toga što mi činiš, i koliko mi boli nanosiš. Ne, ne nanosiš je ti, nanosim si je sama, jer ja sam uzrok naših susreta, znam kada i gdje te mogu sresti, i samoj sebi time nanosim bol. Ali vjerojatno bi me više od toga boljelo da te ne vidim, da te ne čujem...

Ti si moje zabranjeno voće. I zato te tako prokleto želim. I željet ću te, dok te ne dobijem. A borit ću se da te dobijem, to je sigurno. Samo, znaš što? Treba mi poticaj. Od tebe tražim samo jedan sitan, gotovo neprimjetan znak da postoji obostrani interes. Želim da mi daš zeleno svjetlo, da znam da se mogu početi boriti za tebe. Ne tražim te puno, tek jedan prikriveni pogled, jedna kretnja bit će dovoljna, i shvatit ću tvoju poruku. Sve ostalo prepusti meni. I imat ću te, kunem se!

R-BV.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.