'Ljubavničina osveta' je priča o ljubavnici, braku, odvojenosti, odrastanju, muškarcima, ljubavi, mržnji i osveti. Nakon što je dugogodišnji ljubavnik (Clive) ostavi, manično očajna ljubavnica (Sally) odlazi u ludilo. Pročitajte ovaj roman koji možete pronaći u izdanju Mozaika knjiga koji je sve samo ne lagano i romantično štivo sa šokantnimkrajem.

(ulomak iz knjige)
Sian je djelovala zadovoljna kad sam joj pričala o svom napretku.
– Moram biti iskrena, zabrinula sam se za tebe. – Rekla mi je. – Nisi bila baš sva svoja u ovo zadnje vrijeme.
Nisam se htjela gnjaviti s objašnjenjima kako sam najmanje željela biti ja sama.
Sian je još uvijek bila tu kad su se Jamie i Tilly vratili iz škole.
Znaš li da se svakim danom sve više i više iznenadim kad ih vidim kako prolaze kroz ta vrata? Zar to ne zvuči grozno? Čim moja djeca iziđu ujutro i ja ovdje ostanem sama, osjetim kao da oni za mene prestanu postojati, a kad se poslijepodne vrate kući trebam se ponovno priviknuti na njih. Osjećaju li svi to tako? Pa, pretpostavljam da ćeš ti to znati budući da si prošao kroz sve to već ranije. Nedostaje mi to što te ne mogu upitati za savjet u takvim slučajevima.

Jamie je gorio od želje da mi ispriča da je gospodin Henshaw još uvijek odsutan zbog neke nepoznate i tajnovite boljke. Izgledao je kao da smatra da bih ja već sve trebala znati o gospodinu Henshawu, pa sam žustro kimnula glavom u nadi da će to biti sve što se od mene traži.
Tilly mi je uputila jedan od onih pogleda. Pitam se da li ih sve djevojčice upućuju? Ono kad te ošinu pogledom kao da si kazao nešto potpuno i beznadno glupo? Vjerujem da te tvoja Emily poštedjela takvih pogleda. Ona je prava tatina curica, zar ne? Takve poglede ona čuva za nas ostale.

– Ja ne znam zašto ti uopće gnjaviš mamu tim stvarima. – Tilly je kazala Jamieu. – Ona nema pojma o čemu ti to.
– Ima! – Jamievo lice je malo porumenjelo. – Jučer sam joj ispričao o tome.
– Hajde onda. – Tilly je gledala pravo u mene, oči trinaestogodišnjakinje su me nepomično fiksirale. – Kaži nam tko je gospodin Henshaw.
Helen Bunion mi je jednom pričala o tome kako treba s djecom i ja sam se nastojala sjetiti onoga što mi je kazala. Znam da im je trebalo odvratiti pažnju time što će se na njihovo pitanje odgovoriti protupitanjem. Ili je to možda ono što nikako ne smiješ napraviti. Priznajem da sam izgledala pomalo tupo, stajala sam samo i razmišljala da li odvratiti pažnju ili ne, ali je zato Sian, koja često zna pristupati djetetu kao ne baš bistrom dostavljaču kojem trebaju jasne upute i čvrsta ruka, uskočila:
– Tvoja mama se ne osjeća baš najbolje u ovo zadnje vrijeme.

Dva mlada para očiju su me iznenada pogledala sa zanimanjem.
– Što nije u redu s njom? – Osjetila sam da je pomalo bizarno što Tilly priča o meni kao da uopće nisam prisutna. Ali dio mene je osjetio olakšanje. Budući da se nitko nije direktno meni obratio, od mene se onda i ne očekuje odgovor. – Meni djeluje sasvim u redu.
Jamie nije bio tako siguran. – Oči joj izgledaju nekako manje, kao da su se stisnule.

– Ne spavam dobro, to je sve. – Tako sam im rekla. To je prikladan majčinski odgovor, zar ne? Nastojati umanjiti svoje probleme kako se djeca ne bi brinula (Ovih dana se previše pitam što je prikladno, a što nije. Kao da uskačem po prvi put u majčinsku ulogu, bez ikakve prave pripreme za njeno odigravanje).
Jamie je pristupio i zagrlio me, a jednim okom je tražio odobrenje za to od Sian. Tilly je ostala tamo gdje je i vrtjela uvojak kose oko prsta.
– Sigurno te muči nečista savjest. – Rekla je.

Sian mi je uputila znakovit pogled. Ta riječ “krivnja’’, naravno. Ali meni je bilo jasno da Tilly samo zadirkuje. Istina je da ne osjećam krivnju. Ne osjećam ju ni za što. Sigurna sam da bih trebala, ali ja ju zapravo ne osjećam. – Krivnja je jedna tako seljačka stvar. – Često si znao govoriti s gnušanjem. Uvijek si smatrao da se tu radi o utrošku osjećaja. I ti si, naravno, bio u pravu. Bilo je tako pametno od tebe što si klasificirao osjećaje – sve prema njihovoj korisnosti. I ja ću morati započeti s tim, stvarno ću morati. Odrezivanje svih tih osjećajnih otpadaka sigurno je učinilo tvoj unutarnji život djelotvornijim. Ti sigurno imaš Volkswagen unutarnjih života, Clive. To ti moram priznati.

Znaš, mogu oprostiti sebi činjenicu što sam te preklinjala da me unaprijed obavijestiš ako me misliš odbaciti, a ti si me ipak pustio da se pojavim u restoranu u York Way Fridayu s naoko bezbrižnom nestrpljivošću, neopranom kosom i svojim drugorazrednim trapericama. Mogu oprostiti način na koji si mi rekao da je gotovo prije no što sam skinula svoj kaput, a potom očekivala kako ćemo naći neki način da ispunimo ona tri mučna sata dok mi je ruka do pola zapela u rukavu. Mogu oprostiti onaj grozan, bolan i mučan ručak dok se konobarica nesigurno vrzmala oko nedovršenih jela i dok joj je osmijeh rastezao lice kao da će puknuti, a ja sam nastojala samo izbjeći tuđe poglede. Mogu oprostiti što si zatražio račun (izgleda da se čak i na rastanku odbija porez). Ali ono što ne mogu oprostiti jest način na koji si tako zahvalno odjurio čim smo izišli vani i čim sam ti ja rekla da odeš. Prešao si već pola York Waya, torba za laptop ti je uporno lupkala po leđima prije no što sam ja shvatila da ćeš me ostaviti da tu plačem na kiši.
Silleeeee Salleeeee, tako si mi pisao u svojim mailovima.

Sada, prije no što išta kažeš, ja znam da si ljut na mene. Primila sam tvoj mail sinoć i stvarno nastojim shvatiti najbolje što mogu kako se ti osjećaš. Ovo vođenje bilješki stvarno poboljšava moje sposobnosti razumijevanja. Mislim da bi bio zadovoljan sa mnom. – Nastoj me bar na tren shvatiti. – Preklinjao si me nakratko prije no što si me ostavio na York Way Fridayu. – Samo nastoj sagledati stvari iz mog kuta. – Mislim da sam se sad već pomalo priviknula na sve to, na tu empatiju, na to sagledavanje stvari. To se doista može preporučiti svima.
I zato te sada molim da ovo sagledaš iz moje perspektive. Pokaži malo empatije. Sigurno si dosta toga pokupio od svoje terapeutkinje. Sam Bog zna koliko si se puta sastao s njom. Zapamti, ti si uvijek volio slušati svoj glas. Sjećam se kad si se vratio s prvog sastanka sa svojom terapeutkinjom i bio si tako zadovoljan samim sobom. – Uhvatio sam je na krivoj nozi. – Povikao si. – Nije imala pojma što bi mislila o meni. Nisam se uklapao u njene male sitne ladice, shvaćaš li? – Ali ti si ipak smatrao da će se nešto moći pokupiti sa tih sastanaka, neka vrsta samosvijesti. I zato se nadam da ćeš razumjeti.

Sinoć sam počela razmišljati o Susan i tome kako se ona sada osjeća. Znam da Susan i ja nismo baš bile najbolje prijateljice – onaj australski naglasak može istinski stati na put tome, zar ne misliš tako, iako su ga tri desetljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu nesumnjivo omekšala. Bile smo više poput bliskih poznanica. Ali ona se meni uvijek sviđala. Ponekad sam mislila da mi se sviđa više no što se tebi sviđa. – Ne želim da Susan završi usamljena. – Rekla bih velikodušno. – Ona to ne zaslužuje. – Ili: – Kako mi možemo graditi svoju sreću na Susaninom jadu?
Ti bi uvijek napravio bolan izraz lica kad bih ja počela tako govoriti. – Osjećam se grozno po pitanju Susan. – Tako bi znao kazati (to su bile te riječi kojima si opisivao svoju krivnju prema njoj – grozno, strašno, bijedno). – Ali kad se dvoje ljudi voli poput nas dvoje, sigurno im je dužnost da ostanu zajedno i budu sretni? – U svakom slučaju, Susan će biti u redu, tako si uvijek govorio. Ona je sposobna i strašno vlada građom. Opisivao si ju kao neku biblioteku.

Sad ti moram priznati da me ona riječ “kuja’’ u sinoćnjem mailu ipak povrijedila. Znaš li da sam morala prestati s čitanjem tog maila i potražiti neke starije poruke, veselije, poput one kad si rekao da bi mogao ubiti svakoga tko bi mi naudio? – Znam da to zvuči otrcano, ali zbog tebe se tako osjećam. – Napisao si. – To je nešto prastaro.
Prastaro. Kakav zanimljiv izbor riječi. Znaš li da, kad malo bolje razmislim o tome, to dobro opisuje moje sadašnje stanje. Prastaro.
Zanimljivo je da sam ja podsvjesno vjerovala da će me osoba koja je napisala prvi mail zaštititi od one osobe koja je napisala ovaj drugi. Zar to nije smiješno? Možda bih ovo trebala sačuvati i ispričati Helen prilikom sljedećeg sastanka. Ona stvarno dobro razumije podsvjesno. Njoj će to biti lako shvatiti.

U svakom slučaju, sinoć sam razmišljala o Susan. Često to radim budući da si mi ti dočarao tako živu sliku vašeg zajedničkog života. To je korisna stvar jer sada mogu sebi predočiti čime se ona bavi u svakom dijelu dana. To me nekako zbližava s njom. Znam da se nakon večere vas dvoje spuštate na drugi kat vaše divne St John’s Wood kuće gdje imate udobnu svijetloplavu dnevnu sobu s francuskim prozorima koji vode na terasu. Tu se odmarate na prostranom dizajnerskom kauču sa Susaninim prastarim napuhnutim jazavčarem, čitate novine, gledate telku i komentirate stvari koje ste vidjeli ili pročitali.

– To je samo brbljanje, stvarno. – Uvjeravao si me. – Ne ulazi se tu u one dubine tema o kojima ti i ja pričamo.
I tako sam sinoć onako samo malčice bila razdražena. Ove večeri su tako duge, zar ne misliš tako? Onaj zijevajući procijep između večere i zaborava? I ja sam počela zamišljati kako se ti i Susan odmarate na mekim grimiznim jastucima. U svojim mislima sam već prošla kroz tvoje navike. Znala sam da ćeš jesti u svojoj sjajnoj kuhinji s visokim stropom, da ćeš sjediti za stolom od svijetlog drveta za kojim smo ja i Daniel uživali u nekoliko večeri (tako mi je čudno sad se prisjetiti toga). Sigurno si večerao u društvu svog sina Liama, kojeg nikad nisam upoznala, a s njim je možda bila jedna od onih krasnih, sjajnokosih djevojaka iz Sloaneya s niskom krupnih zubi i nemoguće dugim nogama; nakon što si sve pospremio – a to je tvoj način iskazivanja zahvalnosti za delikatese koje je Susan već donijela kući iz neke ekskluzivne catering tvrtke (uspješna poslovna žena, nekadašnji model, supruga, majka, jako, jako sposobna) – vas dvoje ste krenuli na gornji kat.

I odjednom mi je pala na pamet ideja da nazovem Susan. Ne smij se, ja sam uvijek smatrala da bismo nas dvije bile bliže da su okolnosti samo malo drugačije. Ponekad sam zamišljala kako svraćam do nje na kavu za njenih slobodnih dana, kako sjedimo i pričamo za kuhinjskim stolom dok ti radiš gore u svom studiju za svojim najsuvremenijim iMac-om. Možda bismo nas troje malo kasnije sišli i nešto prigrizli za ručak.
I tako sam okrenula Susanin broj. – Bok, strankinjo. – Rekla je i ja sam zamislila kako se susreće s tvojim blago zagonetnim pogledom, kako izgovara riječ “Sally’’ prije no što utone među jastuke, kako ne može vidjeti tvoja usta koja su se sledila u oblik slova “o’’ ili kako ti prsti drhte dok pridržavaš rubove The Timesa.

Nisam ni znala što ću joj kazati prije no što sam zapravo čula njen glas. Onaj nesretni južnjački naglasak daje njenom glasu neki prizvuk ozbiljnosti, zar ne misliš tako, sasvim se dobro slaže s njenim visokim atletskim oblikom tijela za koji sam uvijek zamišljala da ga posjeduju ljubavnice koje predaju tjelesni odgoj (nije baš da imam nekog osobnog iskustva s takvim stvarima). – Udahni duboko, par puta pretrči teren i uskoro ćeš biti tip-top. – To je jedna od stvari za koje sam zamišljala kako bi ih baš ti mogla izreći. Susan vjerojatno nema mnogo vremena za vođenje bilježaka. – Izađi i kupi sebi neku lijepu haljinu ili počasti sebe putovanjem u Marakeš za vikend. – To bi ona vjerojatno predložila. – Bolje nego da sjediš u zamračenoj sobi i plutaš u vlastitoj bijedi.

Sjećam se kako smo jednom, a to je bilo ranije dok još nismo dobro poznavali vas dvoje, svi izišli van i kako je Susan pričala o mirovinama i kako njoj u svakom slučaju pripada dobar komad tvoje, bez obzira na to što bi se moglo dogoditi. – Moraš se zaštititi, znaš. – Rekla je. – Da se ja i Clive rastanemo, oderala bih ga. – Smijao si se s nama ostalima iako sam osjetila da si ovo čuo već stotinu puta. Možda ti je to opet prostrujalo načas kroz mozak kad si me čuo sinoć kako pričam sa Susan, kad si vidio njena usta kako se bezglasno oblikuju dok izgovara Sal-leeeee. Nadam se ipak da te to nije učinilo previše tjeskobnim. Briga je tako jalov osjećaj, to Helen uvijek govori. Meni nije teško kazati joj da je jalovost jedan od predmeta koji su moja specijalnost.

Pitam se kako si se osjećao zavaljen na dizajnerskom kauču dok si slušao kako ti žena priča s ljubavnicom? Ups, mislim, naravno, bivšom ljubavnicom. Ne vjerujem da je baš bilo sasvim ugodno iako sam sigurna da si to podnio sa svojim uobičajenim nehajem. Sigurna sam da si se pitao o čemu sam to pričala svaki put kad bi se pojavila tišina (koja, priznajmo otvoreno, nije tako česta kad netko priča sa Susan iako sam se ja svojski trudila da zadržim svoju). Srce ti je sigurno bolno tuklo unatoč svim onim upozorenjima liječnika da stres moraš svesti na najmanju moguću mjeru (to je jedan od razloga koje si naveo za prekid, sjećaš li se? Da stres vođenja dvostrukog života uzima danak na tvom zdravlju. Čak si zavrnuo i rukav da mi pokažeš jedan mali ekcem na udubini svog lakta. – Moram početi samoga sebe stavljati na prvo mjesto. – Rekao si to bez ijednog tračka ironije).

Moram kazati da je Susan bila prijateljski raspoložena na telefonu, veoma blagoglagoljiva, kao da sam ju uhvatila u nekom lošem stanju i kao da joj je godio prekid. Htjela je saznati sve o tome kako sam.
– Prošlo je toliko dugo vremena otkad smo se zadnji put vidjeli s tobom i Danielom. – Rekla je toplo. – Morate jednom svratiti do nas na večeru.
Mogla sam zamisliti izraz na tvom licu. Platila bih dobru svotu novca da sam ga mogla vidjeti, stvarno bih platila.
– Voljela bih to. – Kazala sam iskreno. – Ali u međuvremenu, zašto ne bismo ja i ti izašli, samo nas dvije, da cure odu malo u provod?
– Dobra ideja. Muškarci su tako dosadni, zar ne? Ne znam za Daniela, ali Clive je jedno takvo staro gunđalo.
Nasmijala sam se.
– Barem ćemo se moći dobro ispričati. – Rekla je Susan.
Sat i pol nakon ovog razgovora se pojavio tvoj mail. Na dnu poruke je pisalo “poslano s mog iPhonea’’ i zamislila sam te kako si se zaključao u kupaonici i pustio hladnu vodu u kadu kako se ne bi čuli zvuci tipkanja.
Moram priznati da si mi zvučao sasvim izvan sebe u tom mailu (u njemu je, slučajno, bilo najviše pravopisnih pogrešaka od bilo kojeg kraćeg maila koji sam dosad pročitala – pa zar nemaju ti iPhone-i provjeru takvih pogrešaka?). Ja mogu, naravno, shvatiti zašto te mogao uzrujati moj telefonski razgovor sa Susan. Vjeruj mi, ja nisam tako neosjetljiva kako ti misliš. Ali još uvijek smatram da je “kuja’’ prejaka riječ.

Mozaik knjiga i tportal poklanjaju vam primjerke knjige' Ljubavničina osveta'