Glina, kolovoz: Na Trgu bana Jelačića 29-godišnji muškarac iz vatrenog oružja pucao je u 23-godišnju suprugu Nikolinu Štajdohar pred očima njihova dva sinčića. Prema svjedočenju očevidaca, mlada majka je u trenutku pucnjave držala u naručju njihovo dvogodišnje dijete i ranjena pala na njega. Četverogodišnjak je uplašen počeo bježati i trčati preko ceste, gdje ga je zamalo pregazio automobil. Nakon toga suprug se pokušao ubiti. Koji dan kasnije 31-godišnji M. K. s područja općine Voćin brutalno je prebio suprugu F. K. pred očima njihovo dvoje malodobne djece. Policija je nedavno supružnike iz Kaštela prijavila zbog obiteljskog nasilja i zapuštanja četvoro djece u dobi od pet do 15 godina. Muž je ženu davio i šamarao pred mališanima, a utvrđeno je da su ih i majka i otac mlatili remenjem, šibama i šakama.

Mogli bismo tako unedogled nabrajati domaće priče o zlostavljanju djece u četiri zida toplog obiteljskog doma na hrvatski način. Možete li zamisliti traume sinčića ubijene Nikoline Štajdohar? Možete li zamisliti s kakvim će prizorima iz obiteljskog života odrasti djeca bračnog para iz Voćina ili onog iz Kaštela? Možete li uopće zamisliti užas malodobne djece Mirele Sršić, žrtve bezumnog čina Mirelina supruga, kada su jesenas pronašla beživotno tijelo zaklane majke? Kako im objasniti da je zločinac njihov otac, koji je potom presudio sebi samome, ostavivši vlastitu djecu bez oba roditelja?

Dva mjeseca prije ubojstva, Nikolina Štajdohar je s djecom izašla iz sigurne kuće, nakon čega je očito bila prepuštena na nemilost obiteljskog nasilnika. A prebijena žena iz Voćina, unatoč modricama i podljevima, odbila je liječničku pomoć i savjet policije da se neko vrijeme zajedno s djecom skloni u sigurnu kuću. Strah od muževe odmazde očito je bio jači od straha od udaraca. U 2009. godini u skloništu Autonomne ženske kuće Zagreb smještaj su dobile 22 žene i 38 djece, a telefonsko savjetovanje zatražilo je više od 1.353 žena. Sve one, kao i mnoge druge koje je nevolja natjerala da napuste obiteljski dom, mogu potvrditi da nasilje najčešće počinje nakon ulaska u brak i – što je najgore - gotovo se uvijek događa u prisutnosti djece. Ako kažu da je za svađu potrebno dvoje, onda je ova treća, najnevinija i najranjivija strana doista najtragičnija žrtva obiteljskog nasilja. Budući da se prema nekim procjenama sankcionira tek nekih deset posto slučajeva nasilja u obitelji, to će reći da su u ostalih 90 posto, djeca uglavnom u onoj sivoj zoni, bez pomoći i podrške izvan kućnog praga, odrastajući kao emocionalno hendikepirani građani.

Istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije pokazalo je i potvrdilo zapanjujuću činjenicu da su najmlađi često žrtve fizičkog oblika obiteljskog nasilja i prije samog rođenja. Naime, među ženama, žrtvama muževih udaraca, gotovo polovina njih je prvi puta pretučeno tijekom trudnoće, a upravo je prva trudnoća rizično vrijeme za početak nasilja. Od onih koje su partneri mlatili prije blagoslovljenog stanja, do 34 posto ih je izjavilo da su u trudnoći udarci bili češći i brutalniji. U istraživanju Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, mladi su izjavili da su u 16 posto slučajeva bili izloženi tjelesnom zlostavljanju, 16,5 posto emocionalnom, a 15 posto ih je svjedočilo nasilju u obitelji. Istraživanje na odraslim ženama Autonomne ženske kuće i Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, pak, pokazuju da je njih 36 posto u djetinjstvu svjedočilo fizičkom nasilju očeva nad majkama.

Ukratko, prema podacima iz 2008. više od četiri tisuće djece u Hrvatskoj svakodnevno je izloženo batinama, verbalnom nasilju i ružnim slikama iz bračnog života roditelja, u četiri zida kuće koja bi trebala biti njihovo utočište. Za njih su suze, premlaćivanje, galama, psovke, vrijeđanje i ucjenjivanje ružna svakodnevnica, a ljubav, pažnja, razgovor uz zajednički ručak, ohrabrivanje i igra luksuzna iznimka. Djeca su uvijek žrtve, ne samo onda kad su izravno izložena fizičkom, psihičkom ili seksualnom zlostavljanju, već i onda kad o tome svjedoče u policiji, socijalnim ustanovama i sudu jer je to za njih ponovno proživljavanje traumatičnog, zastrašujućeg doživljaja. Dječji psihijatri i psiholozi mogli bi ispričati mnogo toga o duševnoj boli mališana i posljedicama na psihu zbog nesmiljenog rata među roditeljima, koji bi im trebali biti najveći uzori i autoriteti.

Neka od njih kriju da su izložena nasilju jer se srame zbog događaja u obitelji i ponašanja odraslih, za koje znaju i osjećaju da je neprihvatljivo. Neka o tome šute jer okrivljuju sebe, neka se jednostavno boje nasilnog člana obitelji ili se plaše da će im majka ili otac otići u zatvor. Premda se čini kontradiktornim, kažu psiholozi, dijete se boji da će ga nasilni roditelj, ukoliko ga razotkrije, prestati voljeti i napustiti. Ukoliko je još s majkom završilo u sigurnoj kući, promjena okoline i uvjeta života nakon traume od izloženosti nasilju, dodatan su razlog zašto djeca osjećaju strah, ljutnju, gubitak, zbunjenost i krivnju. Stoga se posebna pažnja u Autonomnoj kući, kao i u drugim skloništima posvećuje upravo tim nevinim žrtvama. Ondje s njima, pojedinačno i grupno, radi psihologinja kako bi prihvatili svoje osjećaje i iskustva te shvatili da nisu kriva za ponašanje odraslih. Očekivani rezultati su – kako su to znakovito formulirali u Autonomnoj ženskoj kući – ‘oporavak djece od njihova djetinjstva’.