Upoznavati sve te iste običaje, veliko je bogatstvo i veliki izazov i to je ono što nas obogaćuje iznutra i što širi naše vidike i horizonte. Kada sam tek došla u Španjolsku, iako mentalitetom podsjećamo, dalo se primijetiti koliko smo dosta različiti od njih. Čini mi se kao da je blisko našoj kulturi da se dosta mislimo oko svega, previše analiziramo i volimo se dosta baviti drugim ljudima, dok se ovdje primijeti veća opuštenost i puno manja briga za druge ljude i njihove živote.

Primjerice pokušati ću dati primjer u muško ženskim odnosima. Neki dan sam izašla van s prijateljicama iz Madrida, na nedjeljni popodnevni ručak koji je naravno više izgledao kao tulum nego kao ručak. To su ljudi ovdje, od svega rade zabavu. Nakon što se atmosfera posebno ugrijala, primijetila sam da su te sve iste cure počele potpuno opušteno razgovarati s dečkima okolo, nesmetano ih tražeći broj telefona inicirajući upucavanje. 'Hm', upitam ja jednu, 'zar ovdje cure napadaju dečke?' Odgovara mi moja prijateljica: 'Ovdje su svi otvoreni i opušteni, ako nisi prirodna i ako nisi opuštena s dečkima, nećeš ni naći dečka, ovdje ne vole ukočene cure.'

I istina, ja jedina nisam bila zainteresirana za neku komunikaciju, naučena nekako našim navikama kako uvijek upoznaješ nove ljude, dečke s oprezom, vjerojatno raspitavši se prije tko su i kakvi su. Ovdje svakako tako ne funkcionira, ovdje žene vode glavnu riječ i znaju što žele, ne misleći pritom ispadaju li možda 'lake', jednostavno se ne gleda tako na to. Prošlo je nekoliko dana i upitala sam svog prijatelja koji je također stranac, no živi u Madridu, je li primijetio da ovdje dečki slabo imaju inicijativu. Kaže on meni: 'Pa to su mi prvo rekli kad sam došao, da cure imaju stvari u svojim rukama, Španjolci se boje.' I uistinu, zanimljivo je gledati sve te različitosti, način na koji se ljudi upoznaju, spajaju, a da se nikada prije nisu ni vidjeli ni čuli.

Kod nas bi te vjerojatno gledali da si lud i nekako su ljudi više rezervirani. Iako još nisam usvojila te muško-ženske navike, postala sam svakako otvorenija po pitanju ljudi pa mi odgovara ta otvorena energija, raznoliko upoznavanje ljudi i izmjena odnosa i prijateljstva. Osim raznolikosti u odnosima, jedna stvar na koju mi je trebalo vremena da se naviknem su njihove životne navike, kasna večera i svakodnevno popodnevno uživanje, tj. 'siesta'. Svakako se može primijetiti puno veća neopterećenost i veća sklonost uživanju. Primjerice, u Madridu još nisam upoznala neku depresivnu osobu ili da mi se netko požalio previše na život. Klubovi i restorani su uvijek dupkom puni, a kako žive, shvatila sam kada sam jedan dan otišla na običnu popodnevnu kavu s prijateljicom na kojoj je ona normalno u četiri popodne naručila koktel dok sam ja začuđeno pila čaj. Okrenuvši se oko sebe, primijetila sam da svi imaju koktel, vino ili nešto kratko u ruci, jer španjolcima je to 'siesta' odnosno popodnevni odmor, završili su posao i nema smisla misliti na to što će biti sutra, treba se opustiti i odmoriti.

Razmišljam, pa da pijem svaki dan u četiri, postala bih alkoholičarka, no ovdje to nije tako, to su samo drugačije navike. Iako sam navikla na 'vojnički' režim, a to je da treniram svaki dan, da ne jedem kasno, ako sam se htjela uklopiti tu, to sam trebala promijeniti, naime ovdje se na večeru nikada ne ide prije deset sati navečer. Kada odjednom usvojiš te navike, naravno da ostave traga. Pa me tako hedonizam, španjolski pršut i kasno večeranje dovelo do toga da sam se prvi period bila udebljala nekoliko kila no, nisam se posebno opterećivala, bilo mi je bitno da sam sretna i zadovoljna. Kada sam svojim prijateljicama tu rekla da vježbam svaki dan, gledale su me kao da sam pala s Marsa. 'Molim', u čudu me pogledavala svaka. 'Kako ti se samo da?' nastavlja uvjerivši me da trebam probati trenirati s najpoznatijim španjolskim trenerom Ivanom Perujom, koji je patentirao neku novu spravu na kojoj je dvadeset minuta vježbanja kao tjedan dana u teretani. Kaže ona meni: 'Jedva se prisilim ići jednom tjedno na to, ali to je jedino na što mogu ići i stražnjica mi od toga stoji u zraku.'

Naravno, morala sam probati pa sam sada osim pet, šest svakodnevnih treninga uvela i ovaj novi princip koji je postao hit u cijeloj Španjolskoj. Kada sam vidjeli listu sportaša, glumaca ili lica s televizije koji dolaze, nisam mogla izdržati da ne probam, u startu podcjenjujući uređaj od kojeg ti radi istovremeno tristo mišića, misleći kako je nemoguće da dvadeset minuta može imati učinak kao tjedan dana. Bolovi nakon toga i činjenica da tri dana nisam mogla stati na noge su samo dokaz kako ništa ne treba podcjenjivati pa sada samo ostaje da pričekam i vidim kako će usvajanje španjolskih navika i novi način treniranja utjecati na moju opsesivnu ovisnost treniranja i zdravog života. I, naravno, kako će usvajanje njihovih životnih navika utjecati na moj ljubavni život.