Vijest o samoubojstvu Alexandera McQueena ostavila je modni svijet u šoku. Iako je privatno bio vrlo povučen, u medijima se na početku karijere uvijek trudio prikazati drskim i neobuzdanim. Malo tko je uspio saznati da se iza te maske krije izuzetno senzibilno biće koje se teško moglo nositi s gubitkom bliskih osoba.

McQueen nikada nije mogao preboljeti samoubojstvo svoje prijateljice i mentorice Isabelle Blow u svibnju 2007, a još teže je podnio majčinu smrt prije samo tjedan dana. Tragedija je tim veća što si je McQueen odlučio oduzeti život u 40. godini, na samom vrhuncu karijere. Njegova posljednja kolekcija, prikazana u Parizu u rujnu prošle godine, dobila je naviše ocjene kritike i smatra se upravo revolucionarnom za današnju modu. Revija ili, bolje rečeno, performans pod nazivom Atlantis, nastala u suradnji sa slavnim fotografom Nickom Knightom i Lady Gagom, bit će zapamćena ako ni po čemu drugom po skandaloznim cipelama nalik na kopita koje su izazvale pravu lavinu kontroverzi. A upravo je riječ kontroverzan najčešće korištena u opisivanju njegovog modnog opusa.

Spisak svojedobno mladih modnih kreatora koje su mediji zbog nekonvencionalnog i revolucionarnog pristupa modi nazivali l'enfant terrible poduži je, sjetimo se samo najpoznatijih imena poput Yvesa Saint Laurenta, Jeana Paula Gaultiera ili Johna Galliana, ali nitko od njih nije poput Alexandera McQueena tako snažno negirao modne autoritete i agresivno se razračunavao s medijima i kolegama.

Rođen je 16. ožujka 1969. u londonskom East Endu, u radničkoj obitelji, kao najmlađi od šestero djece. Već od malih nogu bio je ekscentričan. Kada su ga odveli na lokalni bazen da izabere vodeni sport kojim će se baviti u slobodno vrijeme, na zaprepaštenje svoje majke odlučio se za sinkronizirano plivanje. Moda je u njegov život ušla vrlo rano. Školu je napustio sa 16 godina, a svoja prva modna iskustva imao je još kao tinejdžer, kada se zaposlio se u radionicama legendarnog Sevile Rowa. Nakon toga otišao je u Milano, gdje je asistirao u radionici Romea Giglija. U Sevile Rowu i kod Giglija McQueen je naučio osnove zanata u kojem ga danas smatraju perfekcionistom. Njegovi odjevni predmeti tako su savršeno skrojeni i sašiveni, reklo bi se čak vrlo strogo, što je samo naizgled u suprotnosti s neobuzdanom maštom i ekstravagantnim idejama po kojima je poznat.

Vrativši se iz Milana započeo je školovanje u prestižnoj St. Martin's School of Fashion u Londonu, gdje je ubrzo došao na zao glas zbog svoje arogancije i drskosti. Nikada mu nije bio problem reći na glas uglavnom negativna mišljenja o radu svojih kolega, a nije se libio izreći i po koju uvredu na račun profesora i suradnika. I pored toga što je znao biti neugodan i bez dlake na jeziku, još za vrijeme studija nitko mu nije mogao osporiti velik talent. Već svojom diplomskom revijom 1992. godine skrenuo je pažnju na sebe. Revija pod nazivom 'Silovanje Škotske' bila je posveta McQueenovim korijenima, a korišten je i uzorak škotskog dezena karakterističnog za klan kojem pripada njegova obitelj. Manekenke su izašle na scenu okrvavljenih nogu zbog asocijacije izvedene iz naziva revije, o silovanju škotskih žena od strane engleskih okupatora u 16. stoljeću. Publika je bila u šoku. Ni revije koje su uslijedile nisu bile manje kontroverzne.

Njegova sposobnost da zaintrigira medije bez obzira na česte izljeve žuči i negativne kritike dovela ga je ubrzo u uzak krug potencijalnih couturiera. Kada je rođena ideja da naslijedi Johna Galliana u Givenchyju nakon njegovog prelaska u modnu kuću Dior, svima je bilo jasno da McQueen posjeduje baš sve što čini velikog couturiera: maštoviti dizajn, perfekcionističku izradu i smisao za spektakularnu prezentaciju svojih djela. Ugovor je sklopljen krajem 1996, kada je McQueen dobio i nagradu britanske modne akademije za najboljeg kreatora godine. Bila je to tek prva u nizu nagrada, jer je titulu britanskog kreatora godine dobio još tri puta do 2003.

Brak s modnom kućom Givenchy nije počeo najsretnije, prva haute couture kolekcija u siječnju 1997. mlako je ocijenjena. I sam McQueen nije bio zadovoljan tom kolekcijom, opravdavajući se prekratkim vremenom koje je imao na raspolaganju. Zato je već kod sljedeće itekako prionuo na posao, svjestan da bi ga još jedan takav promašaj mogao stajati i posla u Givenchyju. Ma koliko se pravio da ga loše kritike ne pogađaju, svima je bilo jasno da mu baš i nije svejedno. Na radnome mjestu se i dalje ponašao poput tiranina. Isfrustriran idejom da ga u Givenchyjevoj radionici ne smatraju dovoljno zrelim za zanat kojim se bavi, a u nemogućnosti komunikacije s radnicima jer nije znao francuski, pokazivao je što želi sa škarama, pa makar rasparao već gotove haljine.

Već druga kolekcija visoke mode bila je pravi trijumf, couture u najboljem smislu te riječi, haljine toliko teatralne i pretjerane u svojoj raskoši. Svaka sljedeća kolekcija dobivala je sve laskavije ocjene pa je McQueen od autsajdera ubrzo postao miljenik modne kritike. Kulminacija je uslijedila kada je 1999. u oštroj konkurenciji s Rei Kawakubo, Yohji Yamamotom i Ann Demelmuester dobio Vogueovu nagradu za najavangardnijeg modnog kreatora.

Modnim znalcima od samog početka je bilo jasno da odnosi neobuzdanog Alexandera McQueena i njegovog šefa Bernarda Arnaulta, vlasnika modnog giganta LVMH u čijem je sastavu i modna kuća Givenchy, nisu baš najbolji. Nakon isteka četverogodišnjeg ugovora u Givenchyju 2000. McQueen i Arnault razišli su se na obostrano zadovoljstvo. McQueen je tvrdio da u LVMH-u nikada nije imao odriješene ruke kako bi svoje ideje realizirao onako kako želi, a Arnault je zamjerao svom pulenu da je u potpunosti zanemario Givenchyjevu pret-a-porter liniju, koncentrirajući se samo na haute couture kolekcije koje ionako ne donose novac.

Takvim raspletom događaja najzadovoljniji je bio Tom Ford koji je uspio McQueena nagovoriti da potpiše ugovor s Gucci grupom. Čini se da je McQueen tim ugovorom ostvario svoj san ostajući djelomično nezavisan, a opet materijalno osiguran, uz potpunu kreativnu slobodu. A s novim uvjetima na poslu došlo je i sasvim novo ponašanje. Divlji Alexander kao da je napokon pronašao i osobno smirenje posvećujući se zdravom i harmoničnom življenju uz jogu i istočnjačku filozofiju.

Revije koje su uslijedile ponovo su dokazale da se radi o najmaštovitijem kreatoru današnjice. Inspiraciju za njih nalazio je u filmovima 'I konje ubijaju, zar ne?', kada je inscenirao nezaboravni plesno-modni maraton ili Hitchcockovom 'Čovjeku koji je previše znao', ali i u slikarstvu, primjerice u slici pogubljenja mlade kraljice lady Jane Gray u National Portrait Gallery, a u jednoj od revija inscenirao je spektakularnu partiju šaha u kojoj je manekenke koristio kao šahovske figure.

I nakon Fordovog odlaska iz Gucci grupe pozicije Alexandera McQueena ostale su stabilne. Odnedavno je počeo kreirati i muške kolekcije koje su jednako beskompromisne i kontroverzne kao i njegova ženska moda. U međuvremenu žene su napokon dočekale i njegove prve parfeme te modne dodatke, poput torbi i naočala s njegovim potpisom. Lansirao je i svoju jeftiniju, streetfashion liniju McQ, koju je prikazao u Londonu, vjerojatno kao kompenzaciju što svoju glavnu liniju odavno pokazuje u Parizu.

I pored svih tih uspjeha ostaje tužna činjenica da se Alexander McQueen nije uspio riješiti svojih unutarnjih demona i da je izgubio bitku s njima 11. veljače 2010. i objesio se u svom stanu. Napustio nas je najveći modni talent današnjice, čovjek od kojega smo očekivali da će još dug niz godina svojim vizijama diktirati najvažnije smjernice u svjetskoj modi, kao što je to činio zadnjih 15-ak godina. Taj gubitak je nenadoknadiv i svaki istinski ljubitelj mode sa sjetom će se prisjećati njegovog lika i djela.