Već smo prvi dan boravka u Susseu napravili početničku pogrešku- otišli smo u medinu umorni. Medina je naziv za uzvisinu u gradu koja je ispunjena uskim uličicama i okružena zidinama. Većina ulica izgleda poput lančića s nanizanim trgovinama 'svaštarama' iz kojih se šire mirisi kože, sintetike i katkad začina.

Ulaskom u medinu treba se pripremiti na obavezan prodavačev dodir, bilo kao rukovanje ili zagrljaj - glavno da postoji kontakt da mogu vući kupce po trgovini sve dok nešto ne kupe. Nekoliko puta smo Boris i ja bili odvučeni, ponekad u toj gužvi i razdvojeni. Jednom sam zalutala po trgovinama jer sam, ogledavajući neke suvenire, usputno rekla da u trgovini tog prodavača nema ništa za mene. Na svu 'sreću', proširio mi je izbor tako da me nemilice vukao za ruku. U tom smiješnom nagovaranju na kupovinu, morala sam obići čak i trgovine njegovih rođaka. A ako bih slučajno putem dotaknula koju stvar, zapela bih u najmanje 20-minutno cjenkanje koje bi me toliko iscrpilo da bih se u hotel vraćala s očima podbuhlim od umora i vrećicama punim nepotrebnih, katkad i neželjenih suvenira.

Kasnije smo naučili igru i cjenkanje je postalo užitak, kao i bezazleni razgovori koji nisu nužno morali završiti kupnjom.

Odsjeli smo u hotelu u Soussu koji je bio vrlo čist i uredan. Naš je hotel imao samo tri zvjezdice, ali vrlo dobru uslugu, dva vanjska bazena i nalazio se u blizini centra grada. Hrana u hotelu je bila vrlo ukusna, premda se meni uglavnom sastojao od svježeg ili kuhanog povrća, riže i tradicionalnog kus kus-a, ribe i katkad ovčetine ili puretine. Jedino što je bitno drukčije od naše prehrane je što se ne jede pržena hrana. Razlog tomu je praktičan jer žeđ nije najpoželjnija u zemlji gdje temperature nisu ispod 30 stupnjeva.

Na plaži je svaki dan bilo razloga za smijeh. Tamošnjim mladićima svaka djevojka koja nosi bikini je 'Shakira'. Uživanje u toplom moru i velikim valovima je često bilo isprekidano 'roniocima', tj. kojekakvim 15-godišnjacima koji se muče ronjenjem da bi uštipnuli koju djevojku, a zatim u tren oka pobjegli.

Plaža je bila udaljena tek nekoliko metara od hotela, tako da bismo samo pretrčali cestu i uskočili u more. I ovaj izraz 'pretrčali' općenito odgovara za prelaske ceste u Tunisu - prometni znakovi i zebre su sami sebi svrha.

Izlet na selo je bio kratak i zanimljiv. Prvi put smo jahali deve u karavani. Obišli smo maslinike i stigli do seoske kuće gdje smo se osvježili jedući lubenice u berberskom šatoru i čekali da domaćica pripremi ukusni berberski kruh koji smo začinili tradicionalnim ljutim umakom od rajčice i paprike.

Najviše nas je zanimao dvodnevni izlet do Sahare. Na putu do Sahare obišli smo Keruan, grad koji je treći sveti grad u muslimana. Po muslimanskom vjerovanju, sedam odlazaka u Keruan vrijedi kao jedan odlazak u Meku. Džamija u Keruanu ima veliko dvorište koje je okruženo brojnim stupovima. Legenda kaže da je bolje ne brojati ih jer, tko god je to pokušao, nije poživio dugo.

U Keruanu smo posjetili i trgovinu tepiha. Tepisi su nas oduševili jer su svi ručni rad, a izrađuju ih žene u svoje slobodno vrijeme (!).

Prolazili smo kroz niz gradova koji izgledaju kao da su nedavno prošli kroz rat i tek se oporavljaju. Na moje iznenađenje, nije bilo nikakvog rata ili neke prirodne katastrofe. Kuće u unutrašnjosti su tek dopola izgrađene zbog financijske situacije stanovnika.

Poseban dojam na nas je ostavio Touzer, mjesto uz sam rub Sahare. Mjesto je skriveno u nasadima datulja. U jednom dijelu grada cesta vodi kroz nasade palmi i jedino što je vidljivo u tom trenutku je zelenilo na mekanoj pješčanoj podlozi. Mjesto je prilično veliko s obzirom da je oaza u pustinji. Stanovnici su tamnije puti nego sunarodnjaci iz obalnog područja i rjeđe govore engleski. To smo, nažalost, saznali tek kada smo se izgubili i na francuskom dobili krive upute kako da dođemo do centra grada.

Sljedeće jutro smo išli do pustinje te, naravno, jahali deve. Tada sam prvi put sama upravljala svojom devom.

U daljnjem obilasku Tunisa razgledali smo berberska sela za koja se s pravom može reći da su usred ničega. Tijekom tuniške povijesti je bilo vladara koji su pokušali natjerati berbere, starosjedioce Afrike, da se presele u male gradove i preuzmu moderni način života u zajednici. Dio nastojanja je uspio, ali još uvijek ima ljudi koji čuvaju tradiciju. Berberi žive na rubu Sahare u nastambama koje su ručno izdubljene u brdima. Na taj se način štite od jakih vrućina koje su karakteristične za saharsko područje.

Na povratku smo posjetili El Jem, grad koji ima samo osam tisuća stanovnika i ogromni koloseum u kojeg stanu svi stanovnici. Koloseum u El Jemu je posljednji izgrađeni koloseum za vrijeme Rimskog Carstva i ujedno je najočuvaniji rimski koloseum. Upravo je po tom koloseumu trčkarao Russel Crowe glumeći u Gladijatoru'. S El Jemom smo došli do kraja našeg putovanja.