Godina 1945. ostala je zapamćena kao završetak Drugog svjetskog rata. Bilo je to vrijeme sloma fašizma, šok zbog otkrića konc-logora i užasnuta spoznaja o tome što može učiniti atomska bomba. Osobno računalo još je bilo nepoznanica.

Po čemu će se pamtiti 2045? Možda po tome što ćete za tisuću dolara moći kupiti računalo milijardu puta većeg kapaciteta od ljudskog mozga. Samo stoljeće poslije najkrvavijeg rata u povijesti, nastupit će doba robota inteligentnijih od čovjeka, bit će to možda godina u kojoj će zaživjeti superinteligentni kiborzi i godina u kojoj će čovjek pokucati na vrata vječnosti. Ili će to biti vrijeme u kojem ćemo 'skenirati' svoju svijest i svoju 'umnu datoteku' pohraniti u računalu, pa živjeti u virtualnoj besmrtnosti? A možda će se računala, pametnija od nas, okrenuti protiv svoga stvoritelja i izbrisati nas s lica Zemlje.

'Bilo kako bilo, bit će to kraj civilizacije kakvu poznajemo 2011', prorokuje Amerikanac Raymond Kurzweil. Kada računala postanu inteligentnija od nas, naše tijelo, um i civilizacija promijenit će se potpuno i nepovratno, a taj neizbježan i blizak trenutak Kurtweil opisuje izrazom 'singularity', u doslovnom prijevodu neobično, čudnovato, osobito, jedinstveno. I u svakom slučaju uznemirujuće.

No, koliko vjerovati takvim radikalnim predviđanjima? Kurzweil nije ni običan fantast ni pisac sci-fi literature, nego proslavljeni autor, izumitelj i futurolog kojeg se uzima ozbiljno, pa dobitnika prestižnih znanstvenih nagrada i nositelja sedamnaest počasnih doktorata najvećih sveučilišta, Bill Gates očito s razlogom opisuje kao 'osobu kojoj najviše vjeruje u proricanju budućnosti umjetne inteligencije'. Naslovi knjiga poput 'Doba inteligentnih strojeva', 'Doba duhovnih strojeva: Kad računala prestignu ljudsku inteligenciju', 'Fantastično putovanje: Živite dovoljno dugo da biste živjeli vječno' ili bestseler 'Singularnost se bliži: Kad ljudi nadrastu biologiju', najbolje svjedoče koliko 62-godišnji stručnjak za razvoj tehnologije razmišlja i živi u budućnosti.

Još davne 1965. sedamnaestogodišnji sin austrijskih Židova, odbjeglih u SAD pred strahotama Drugog svjetskog rata, zapanjio je američku javnost predstavivši u jednoj zabavnoj TV emisiji svoje računalo koje je moglo skladati glazbu. Sve do tada vjerovalo se da je kreativnost rezervirana samo za čovjeka, a sve naredne godine Kurzweil je posvetio istraživanju odnosa ljudske i umjetne inteligencije, izumivši u međuvremenu niz sustava poput onoga za automatsko prepoznavanje teksta i njegovo prenošenje s papira u računalo, što se danas koristi za skeniranje knjiga i dokumenata, čitača stroja za slijepe, sintesajzera za vjerno reproduciranje zvuka klasičnih instrumenata, programa za računalno prepoznavanje govora, kao baza tzv. Voice Xpressa, namijenjenog glasovnom upravljanju računalom itd.

Gotovo pola stoljeća nakon prvog izuma, on vjeruje da jurimo ususret vremenu neslućenog eksponencijalnog razvoj tehnologije. Po sposobnosti i brzini obrade podataka, računala će 2020. godine biti ravnopravna ljudskom mozgu, kaže Kurtzweil u 'Dobu duhovnih strojeva', a do 2030. riješit ćemo tajnu ljudskog mozga, što je korak do stvaranja umjetne inteligencije, koja će posjedovati osobnost i svijest. A umjetna inteligencija se neće koristiti samo za brzo računanje ili skladanje, nego i u svladavanju ljudskih vještina poput vožnje kola, pisanja knjiga, donošenja etičkih odluka, slikanja i redanja dosjetki na kućnim zabavama. Ako smo automobilom i zrakoplovom proširili naše fizičke mogućnosti, misli Kurzweil, zašto ne bismo umjetnom inteligencijom proširili intelektualne sposobnosti?

Utopija? Zbog vjere u munjeviti napredak znanosti, neki ga nazivaju nepopravljivim optimistom, na što on odgovara da se o napretku ne smije razmišljati linearno. Količina podataka koju držimo na računalima udvostručuje se svake godine, a to znači tisuću puta više podataka za samo deset godina. Znanstveni napredak je stoga sličan priči o kineskom caru i zrnima riže koja se stavljaju dvostruko više na svakom sljedećem polju šahovske ploče, pa na kraju priče možete nahraniti pola Kine. Još prije pet godina nitko nije mogao zamisliti da će jedna elektronska mreža povezati 600 milijuna ljudi, a danas imamo Facebook. Je li doista nemoguće zamisliti da ćemo današnje iPhone sutra premjestiti iz ruke, kao čip, u glavu? U SAD već 30.000 oboljelih od Parkinsonove bolesti ima ugrađene neuronske implantate, Google eksperimentira elektronskim vozačem automobila, a u Afganistanu se uz vojnike bori 2.000 robota.

E sad, ako sve to prihvatite kao moguće, nema razloga ne vjerovati da se računala neće zaustaviti na razini ljudske inteligencije, nego će se razvijati dalje. Ali u kojem pravcu? Njihovo ponašanje bit će nemoguće predvidjeti i to je taj trenutak 'singularnosti', opisan pojmom iz astrofizike, a odnosi se na točku prostora i vremena u kojem više (u slučaju 'crne rupe', napr.) ne vrijede poznati zakoni fizike. Tako ni mi, kao manje inteligentni od inteligencije koju smo sami stvorili, nećemo moći pojmiti budućnost.
Znanost danas troši mnogo novca i energije da to razumije.

Ideja 'singularnosti' nije od jučer, još 1965. britanski matematičar I. J. Good postavio je tezu o 'eksploziji inteligencije'. U SAD je prije tri godine otvoreno Sveučilište Singularity, a u San Franciscu djeluje Institut za umjetnu inteligenciju koji na godišnjim skupovima raspravlja o različitim područjima znanosti, od biotehnologije i genetike do nanotehnologije. A upravo zbog munjevitog razvoja tih područja 'nismo daleko od toga da svladamo bolesti srca, karcinom, dijabetes tipa 2 i moždani udar, glavne bolesti koje ubijaju devedeset pet posto ljudi', kaže Kurzweil u jednom intervju, tvrdeći da ćemo napretkom u razumijevanju gena i kompjuterske tehnologije teoretski moći u roku od dvadeset godina zamijeniti sve vitalne organe i unedogled odgađati bolesti, starenje i smrt. 'Za nekoliko desetljeća u krvotoku ćemo imati 'nanobote', minijaturne robote veličine krvnih stanica, koji će nas održavati zdravima na staničnoj i molekularnoj razini', izjavio je nedavno britanskom dnevniku Guardian. Sve će to promijeniti shvaćanje života i smrti, kaže, jer umiranjem hardvera (tijela) ne mora umrijeti i softver, kojega će neki zvati umom, neki dušom, a Kurzweil ga naziva tisućama milijardi bajtova podataka.

A u očekivanju nanobota, taj 'guru besmrtnosti' guta i dvjesto tableta dnevno (!) da uspori starost i savlada dijabetes koji ga muči od 35. godine života te sanja o tome kako će jednoga dana oživjeti preminulog oca.

Dakako, mnogi misle da je 'singularnost' besmislica, fantazija, Evanđelje o postanku svijeta na način Silikonske doline, a većina ozbiljnih kritičara pita može li računalo doista biti inteligentno i što je uopće inteligencija. Ako svijest prenesem u računalo, pitaju, jesam li to doista ja? Što 'singularnost' znači u geopolitičkom i socioekonomskom smislu? Tko će biti besmrtan i tko će odlučivati o tome? Hoćemo li pobijedivši smrt izgubiti ono što nas bitno određuje kao ljudsko biće? I hoćemo li usporavanjem razvoja znanosti odložiti tu sudbonosnu 2045.?

To su pitanja na koja tek treba naći odgovore, no u svemu tome Kurtweil je jedino siguran da u 2045. jurimo neslućenom brzinom. Govoreći o toj brzini, on simbolično uspoređuje veličinu današnjeg mobitela, milijun puta manjeg i tisuću puta jačeg od računala kojim se koristio prije četrdeset godina. Ništa, kaže, ne stari tako brzo kao što stari budućnost.