Za Aurelie Bredin, privlačnu vlasnicu šarmantnog pariškog restorana , dan je počeo kao i svaki drugi. Sve dok nije shvatila da se probudila u – praznom stanu. Sama. Slomljena srca, Aurelie tumara pariškim ulicama i pronalazi utočište u malenoj knjižari. U rukama joj se nađe roman Osmijeh žene nepoznatoga engleskog autora. Prava zavrzlama nastaje kad Aurelie počne čitati knjigu i shvati kako se u romanu spominje njezin restoran i... ona!
Polaskana time, ali i silno znatiželjna, pod svaku cijenu želi upoznati pisca. Jedina osoba koja ga poznaje urednik je knjige koji čini sve kako bi se uporna Parižanka konačno našla s piscem. Ili baš i ne?Romantična ljubavna priča bez premca – knjiga koja će vam vratiti vjeru u pravu ljubav.
'Osmijeh žene' autora Nicolasa Barreaua svjetski je bestseler preveden na 34 jezika, kod nas objavljen u izdanju Fokus komunikacija
Ulomak iz knjige
Kao što sam već rekla, bio je to dan kao i svaki drugi. Osim što se Claude pokupio iz mojeg života sa samo tri rečenice.
Idućeg jutra, kad sam se probudila, znala sam da nešto nije u redu. Nisam jedna od onih koji se naglo bude i to je isprva bio više čudan, nejasan i neugodan osjećaj negoli stvarna činjenica koja se postupno utiskuje u moju svijest. Ležala sam na mekanim jastucima, koji su mirisali na lavandu.
Izvana, s dvorišta, dopirali su prigušeni zvuci djeteta koje plače pa umirujući glas majke. Teški koraci polako su se udaljavali, dvorišna su vrata škripala. Zažmirila sam i okrenula se na drugu stranu.
U polusnu sam posegnula rukom za nečim čega više nije bilo.
“Claude”, promrmljala sam.
I tad mi je sinulo. Pa, Claude me sinoć ostavio! Ono što se do jučer činilo nemogućim i što mi je nakon nešto više čaša crvenog vina djelovalo nestvarno poput sna, s početkom ovoga sivog jutra u studenom postalo je nepovratno. Ležala sam nepomično i osluškivala, ali stan je i dalje bio tih. Iz kuhinje se ništa nije čulo. Nije bilo nikoga tko bi lupao velikim tamnoplavim čašama i psovao jer mu je iskipjelo mlijeko. Nije se osjećao miris kave, koji bi odagnao umor. Nije se čulo tiho zujanje brijaćeg aparata. Potpuna tišina.
Okrenula sam glavu i pogledala na balkon. Lagani bijeli zastori nisu bili dokraja navučeni i blijedo hladno jutro kao da je pritiskalo prozore. Još sam se više zavukla pod deku i pomislila kako sam jučer, s kolačićima od malina, ušla u prazan, mračan stan.
Gorjelo je samo svjetlo u kuhinji i na trenutak sam se nehotice zagledala u viseću, crnu, metalnu svjetiljku. Kao da je dala nagovijestiti kako će izgledati moj samački život.
Pismo, napisano rukom, stajalo je otvoreno na starom kuhinjskom stolu. Na stolu je stajala i staklenka pekmeza od marelica s kojim je Claude još ujutro namazao svoj kroasan.
Zdjela s voćem. Napola izgorena svijeća. Dvije platnene salvete nemarno smotane i obavijene srebrnim prstenima. Claude mi nikad nije pisao, čak ni najkraće poruke. Imao je maničan odnos prema svome mobitelu i kad je morao promijeniti plan, zvao me telefonom ili bi mi ostavio poruku.
