Priča počinje prije pet godina kad je, za vrijeme uobičajene turističke ture po Zagrebu za goste iz Slovenije, vodičica Marjeta Trkman Kravar primijetila da dvoje sudionika, roditelji male djevojčice, stalno nešto pojašnjavaju malim znatiželjnim ušima. Vrlo brzo, Marjeta je saznala da su sluh i dodir glavne spone sa svijetom za djevojčicu Miju, koja je, uslijed zdravstvenih poteškoća, u potpunosti oslijepila tijekom prvih godina života.

Kako slijepima predstaviti Zagreb, odnosno kako ga približiti hendikepiranim osobama i pružiti im doživljaj za pamćenje postao je za Marjetu pravi profesionalni, ali i ljudski izazov.

Malena Mia potakla je u Marjeti želju za dodatnim educiranjem i vrlo brzo, vođenju tura na slovenskom i talijanskom jeziku, licencama za nekoliko županija, tituli vodiča za pčelarski turizam, Marjeta je pridodala i titulu vodiča za osobe s invaliditetom. Iako je nakon prvog susreta izgubila kontakt s Mijom, u Marjeti je tinjala želja da ponovo vidi djevojčicu zbog koje je započela ova priča.

I uspjela ju je pronaći te je, u suradnji s udrugom Udruga nastavnika u djelatnosti ugostiteljskog obrazovanja i u sklopu projekta 'Looking for Cooking 2' odnosno male škole kulinarstva za turiste s invaliditetom, pozvala pet obitelji sa slijepom i slabovidnom djecom iz cijele Slovenije na cjelodnevno adventsko druženje. Najposebnija gošća među njima bila je upravo Mia Koritnik, sada već odrasla i lijepa djevojka koja pohađa 7. razred osnovne škole.

Susret na zagrebačkom Glavnom kolodvoru bio je dirljiv, zagrljaj između Marjete i Mie topao i prisan, a onda je uslijedilo upoznavanje s ostalim članovima grupe, roditeljima i djecom među kojima je bilo troje slijepih Mia, Urh i Tim, dvoje slabovidnih Nejc i Pika te njihova braća i sestre Maks, Ula, Neja, Naja i Aja. Ove su obitelji unatoč ograničenjima koje donosi život s invaliditetom, zajedničkim snagama i optimizmom veliku životnu prepreku pretvorili u razlog za druženja, putovanja, stvaranje lijepih, nezaboravnih trenutaka te pružanje međusobne podrške.

Djeca koja su pristigla na peron zagrebačkog Glavnog kolodvora, bila su vesela, opuštena i razigrana baš kao i njihovi vršnjaci. Osim bijelih štapova i opreznog hoda ni po čemu se nije moglo zaključiti da se razlikuju od ostalih. A to je upravo cilj njihovih roditelja - da se ne osjećaju izdvojeno i zakinuto, nego da se, puni samopuzdanja, svakim danom sve više osposobljavaju za samostalan život i ravnopravnu uključenost u društvo. Mia je tako iznimno svestrana djevojčica, kojoj je, osim školskih obaveza, život ispunjen glumom, pjevanjem i voditeljskim angažmanima, a  njen prijatelj Urh dijeli sklonost glazbi, svira klavir i sudjeluje na međunarodnim natjecanjima. Mali Tim već je na kolodvoru Marjetu obasuo brojnim pitanjima koja jasno pokazuju kako želja za znanjem i obrazovanjem ne ovisi o hendikepiranosti.

U sjajnom raspoloženju, tura je započela na Trgu kralja Tomislava o kojem je Marjeta ispričala kratku priču prije no što je, na veselje djece, stigao tramvaj u kojem se oni u svojim gradovima i mjestima ne voze. Kako je za slijepe i slabovidne najvažnije ono što se može čuti i opipati, silaskom na Trgu Bana Jelačića grupa se uputila do brončane makete grada Zagreba. Uz Marjetinu pomoć i pojašnjenja mali turisti 'opipali' su i kip kralja Tomislava kraj kojeg su prošli, tramvaj u kojem su se vozili, ali i tornjeve katedrale koju tek trebaju posjetiti. Kao što kaže Mia, ovaj dolazak u Zagreb joj je najdraži jer s pet godina više no prošli put lakše zamišlja svijet oko sebe.

Na putu prema Dolcu, prvo su, uz puno lijepih zamišljenih želja, mališani bacili novčiće u sredinu adventskog vijenca fontane Manduševac, a onda je na red došao Ban Jelačić. No, kako ispričati priču o tom spomeniku ako ga djeca ne mogu vidjeti? Odgovor se skrivao u Marjetinoj torbi iz koje je izvukla prvu bijelu ploču na kojoj je bio otisnut reljef spomenika banu Jelačiću. Opipavajući ga Mia, Urh i Tim lakše su mogli zamisliti kako ban izgleda, dodirujući isukani mač i jednu uzdignutu nogu banova konja te malog čovječuljka u podnožju koji predstavlja upravo njih – turiste koji ga promatraju.

Na tržnici Dolac dočekao ih je pak kip Kumice Barice, a male ruke opipom saznale su da su kumice donosile svoje proizvode na Dolac u pletenim košarama koje su nosile na glavi. Jedna ljubazna prodavačica na štandu s voćem ljubazno je dopustila da Marjeta s djecom zaigra mali kviz u kojem su djeca opipom i njuhom otkrivala radi li se o madarinama, kiviju ili pak šipku. Sljedeća postaja bio je štand s hrvatskim drvenim tradicijskim igračkama. Zahvaljujući Marjetinu opisu sve njihove boje, uzorci i oblici iskrsavale su u mašti mališana kojima se najviše svidjela klepetaljka pa im je tu igračku vlasnik štanda od srca i poklonio. Nakon tržnice, preko Kaptola, vesela se družina, potom, otputila do prostorija Centra za kreativno osposobljavanje osoba s invaliditetom.

Na tom se mjestu, zahvaljujući voditelju centra chefu Vedranu Habelu odvija fantastičan, no javnosti nedovoljno poznat projekt 'Looking for cooking' gdje turiste s invaliditetom osim tople dobrodošlice i druženja, dočekuje mala škola kulinarstva u kojoj stječu prijeko potrebna znanja za samostalan život. Uz pomoć simpatične kuharice Melanije i njenog vrijednog pomoćnika, člana Udruge, Viktora, djeca su pripremila vrlo zdravu i ukusnu pizze od kukuruzne zlevke s mesom, povrćem i sirom! Slijepa djeca trgala su listiće sira na male komadiće i ribala tikvice, a slabovidna su dobila nešto zahtjevnije zadatke. Nejc je pokazao prirodni talent za miješanje zlevke i ribanje mrkve, a Pika, koja sudeći po već profesionalnim kretnjama itekako voli kuhinju, preuzela je poslove oko štednjaka. Čekajući pizzu od zlevke da se ispeče, Marjeta je svakom malom prijatelju uručila po jedan zagrebački licitar, a njihovi su prsti „pročitali“ da na svakom srcu piše Zagreb.

U nastavku ture na red je došla katedrala. Opet su na ploči opipali njene tornjeve, a u unutrašnjosti čuli priču o glagoljici opipavši slovo 'J' koje je Marijeta ponijela sa sobom. Zatim je uslijedila šetnja do uspinjače ispred koje se, kao adventski ukras, nalazi i jedna od kabina sljemenske žičare. Baš kao što bi sva djeca to učinila, i ovo veselo društvo se odjednom ukrcalo u malenu kabinu što je prouzročilo erupciju veselja. Kratka, ali uzbudljiva vožnja žičarom, kula Lotrščak, poziranje za zajedničku fotografiju ispred crkve Sv.Marka i opet pitanja malog, znatiželjnog Tima...Tura se bližila kraju na najprikladnijem mjestu, na Kamenitim vratima u kojima su, uz svjetlost svijeća, svi na trenutak zastali, a Mia još jednom dodirom svoje ruke opipala slova na jednoj od zidnih pločica na kojoj je, u znak zahvale, pisalo: 'Hvala ti, majko'.

Pomalo promrzli, ali zahvalni i zadovoljni, obogaćeni za još jedno iskustvo i još jedno svjetlo zbog kojeg će odsutnost vida kod slijepih i slabovidnih mališana još manje značiti život u tami, slovenski gosti i njihova vodičica velikog srca uputili su se, prije Glavnog kolodvora, do čarobnog Zrinjevca na zasluženu čašu kuhanog vina ili vruće čokolade. Na rastanku ostalo je samo još jednom ponoviti zagrljaje i stisak ruku, ovaj put s još više emocija i puno riječi zahvale s obje strane. U prvoj adventskoj nedjelji na ulicama Zagreba dogodio se turizam u svom najljepšem i najhumanijem obliku, a vrlo snažnu poantu tog posebnog dana sažela je Mia riječima upućenim Marjeti: 'Mi trebamo ljude poput vas'.