Augustus ima sedamnaest godina, Hazel šesnaest. Sretnu se i zaljube jedno u drugo. Ona ima rak u posljednjoj fazi, on je zloćudnu bolest pobijedio, ali ostao je bez noge. Savršeno se dopunjuju, povezuje ih osobit pogled na život i bolest od koje boluju... Njihov zajednički put traje svega nekoliko mjeseci i kao svaka velika ljubavna priča završava smrću.
Ipak, ovo nije knjiga o smrti, već o ljubavi. O tome da junaci izbliza ne moraju biti onakvi kakvima smo ih zamišljali, da svijet nije mjesto na kojem se ostvaruju želje i da istinska hrabrost ne mora uvijek spasiti čovječanstvo. O tome da je i nekoliko mjeseci dovoljno vremena za proživjeti malu vječnost i da su neke beskonačnosti veće od drugih.
'Greška u našim zvijezdama' autora Johna Greena u izdanju Fokus komunikacija originalna je knjiga puna osjećaja napisana je s izvanrednim smislom za humor i sarkazam, a zahvaljujući autorovom pripovjedačkom talentu ostavlja na čitaoca izniman dojam.
Ulomak iz romana
Kad bismo zatvorili krug, Patrick bi uvijek pitao želi li netko nešto podijeliti s drugima. I tad bismo pokrenuli krug natezanja podrške: govorili o borbi i natezanju i pobjeđivanju i smanjivanju i skeniranju. Da budem poštena prema Patricku, puštao nas je i da govorimo o umiranju. Ali većina ih nije umirala. Većina će doživjeti odraslu dob, baš kao i Patrick.
(Što je značilo da je oko toga bilo mnogo natjecanja jer su svi željeli pobijediti ne samo rak nego i druge osobe u prostoriji.
Probajte me skužiti; znam da je ovo iracionalno, ali kad vam kažu da imate, recimo, 20 posto šanse proživjeti još pet godina, onda se ubaci matematika i shvatite da je to jedan od pet... Pa se ogledate oko sebe i pomislite, kao što bi to učinila i svaka zdrava osoba: 'Moram nadživjeti petero gadova ovdje.')
Jedina iskupiteljska figura te naše grupe za podršku bio je dečko po imenu Isaac, mršav momak dugog lica s ravnom plavom kosom koja mu je padala preko jednog oka. A upravo su njegove oči bile problem. Imao je neki fantastično nevjerojatan rak očiju. Jedno mu je oko bilo izvađeno još kao djetetu i sad je nosio nekakve debele naočale zbog kojih su mu oči (i ono pravo i ono stakleno) izgledale neprirodno goleme, kao da mu je cijela glava ustvari veliko lažno i pravo oko koje pilji u vas. Koliko sam shvatila u onim rijetkim prilikama kad bi Isaac nešto podijelio s grupom, povratak bolesti ugrozio mu je i to drugo oko.
Isaac i ja komunicirali smo gotovo isključivo uzdasima. Kad god bi netko govorio o prehrani protiv raka, šmrkanju mljevene peraje morskog psa ili nečemu sličnom, pogledao bi me i jedva čujno uzdahnuo. Ja bih mikroskopski zavrtjela glavom i uzdahnula umjesto odgovora.
Grupa za podršku bila je promašaj pa sam, nakon nekoliko tjedana, počela urlati i buniti se protiv cijele te priče. Ustvari, one srijede kad sam upoznala Augustusa Watersa, sjedeći na kauču s majkom, tijekom trećeg dijela dvanaestosatnog maratona lanjske sezone America’s Next Top Modela koji sam, priznajem, već odgledala, ali svejedno, dala sam sve od sebe da izbjegnem odlazak na grupu za podršku.
Ja: 'Odbijam ići na grupu za podršku.'
Mama: Jedan od simptoma depresije nedostatak je zanimanja za aktivnosti.
Ja: Molim te, ostavi me da gledam America’s Next Top Model. To je aktivnost.
