Ekshibicionizam je odavno poznat oblik seksualnog ponašanja, tj. prema mišljenjima većine autora – seksualne devijacije. Da bi se nešto smatralo ekshibicionizmom, potrebno ja da ponašanje uključuje izlaganje intimnih dijelova tijela u javnosti, pred nepoznatom osobom ili osobama - koje to ne očekuju. Međutim, valja reći i da svlačenje ili čak eksplicitno seksualno ponašanje u javnosti nije uvijek i svugdje smatrano patologijom.

Grčki povjesničar Herodot opisuje takve oblike ponašanja kao česte na festivalima, a ako ste nedavno imali prilike gledati živopisnu HBO-ovu seriju 'Spartak: Krv i pijesak', mogli ste uočiti neobičnu sklonost publike da se od prizora u areni toliko popale da naskaču jedni na druge i upuštaju se u veselo hopa-cupanje, bez nekog posebnog zgražanja ostalih gledatelja. Danas pak, dvije tisuće godina kasnije, ovakvo bi ponašanje itekako izazvalo reakciju – dapače, u mnogim bi zemljama rezultiralo i privođenjem u pritvor. Zapravo, upravo izazivanje reakcije drugih je vrlo čest motiv ekshibicionista: oni nisu nužno motivirani seksualnim pobudama, već žele šokirati ljude oko sebe, a ovakvo ponašanje im garantira gotovo sigurnu reakciju.

Postoje razni oblici ponašanja koje možemo smatrati ekshibicionizmom, a koji uključuju: podizanje kaputa (ili suknje, iako je kod žena ovaj oblik ponašanja iznimno rijedak!) kako bi se pokazale ogoljene genitalije, podizanje majice kako bi se pokazale grudi (ovakvi nas prizori histeričnih obožavateljica na koncertima već mogu podsjetiti na ludovanje po arenama), pokazivanje stražnjice (u američkoj kulturi poznato kao 'mooning' – koje često, pogotovo u mlađoj muškoj populaciji nema nikakve veze sa seksualnošću, već predstavlja oblik zezancije), trčanje po javnim površinama bez trunke odjeće na sebi (sjetite se nedavne utakmice Barcelone i Reala) te razodijevanje partnera/ice u javnosti na seksualno eksplicitan način.

U većini je zapadnih kultura ekshibicionizam prepoznat kao psihološki poremećaj i kao takvog ga možete naći u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje. Zanimljivi su međutim rezultati međukulturalnih istraživanja koji pokazuju da npr. u Japanu ekshibicionizam doslovno ne postoji, ili da - iako u nekim afričkim plemenima pokazivanje spolovila ne spada u neobične oblike ponašanja – u onima u kojima golotinja nije uobičajena - ekshibicionisti su (dakle, oni koji krše normu) mnogo rjeđi nego u zapadnim društvima.

Jesu li ekshibicionisti opasni i što činiti sljedeći put kad vas onaj 'veseljak' dočeka u Maksimiru? Zapravo, najčešće su bezopasni i sramežljivi. To, međutim, ne znači da ga trebate pozvati na kavu: najpametnije bi bilo potpuno ga ignorirati i zaobići u širokom luku.