Rune su drevni znakovi koje su koristila nordijska i germanska plemena sjeverne i središnje Europe u magijske i religijske svrhe, za liječenje, proricanje te kao oblik pisma.

Sastoje se od ravnih linija koje se urezuju u čvrste površine poput one od drva, kamena, metala ili kostiju. Pronađene su na nadgrobnim pločama, mačevima, urnama, štitovima, kaležima i draguljima, ali i na okvirima vrata. Rune su imale ritualnu funkciju jer svaka runa, osim što predstavlja određeno slovo pisma futharka, služi i kao oznaka za određenu prirodnu silu, pojavu ili objekt što vodi do dubljeg značenja.

Povijest runa

Prerunski i runski natpisi pronađeni su na području Skandinavije, Danske, Nizozemske, Njemačke i Austrije te zapadnije, na području Islanda, Engleske i Irske. Zanimljivo je to što su runski natpisi otkriveni i u Sjevernoj Americi, što potvrđuje pretpostavku da su Vikinzi stigli tamo još prije Columba, a Vikinzi su rune urezali i na statuu lava u Ateni.
Prema nekim lingvistima i povjesničarima, naša uglata glogoljica izrađena je dobrim dijelom po uzoru na runske simbole iz želje da se razlikuje od latinice.

Neki stručnjaci su mišljenja da su se bogumili, članovi tajanstvene dualističke sekte iz srednjovjekovne Bosne, služili runskim simbolima te ih klesali i u kamene stećke koje nalazimo u nekim dijelovima Bosne, kao i na ruševini crkve iz šestog stoljeća u mjestu Breza (BiH).
Od 5.000 runskih zapisa do sada otkrivenih, većina ih je nađena u Švedskoj, gdje su korišteni u doba Vikinga za nadgrobne natpise.

O runama

Riječ 'runa' potječe od nordijske riječi run što znači tajna, te njemačke riječi raunen (šaptati), a njihovo podrijetlo do danas nije točno objašnjeno. Pretpostavlja se da su se rune razvile iz starijih abeceda, primjerice grčke, etrurske i rane rimske.
Kao što se naša abeceda zove po svojim prvim slovima, tako se runska abeceda po svojim prvim slovima zove futhark. Rune variraju u broju, imenu i obliku. Temeljna njemačka abeceda sastojala se od 24 rune. Od ranog 19. stoljeća u sjevernoj Umbriji i anglosaksonskim područjima broj se povećao na 33, a kasnije su ga Vikinzi smanjili na 16.

Rune su zapravo magično oruđe za rituale s nordijskim božanstvima, a svaki runski simbol u sebi sadrži elementarnu silu. Runski majstori su posjedovali kožne vrećice s kamenčićima na kojima su bile iscrtane rune. Protresli bi vrećicu i pobacali ih po podu. A potom bi tumačili one rune koje bi pale tako da bi simboli bili okrenuti prema gore.

Postojale su rune i čarolije koje su utjecale na vrijeme, plime, žetvu, ljubav, zdravlje, plodnost, rađanje i smrt. Dobro upućeni kažu da rune trebaju biti izrađene na prirodnom materijalu, poput pločica od drva izrezbarenih pojedinim slovom ili kamenčića oslikanih nekim slovom. Prema drevnim predajama, izrada runa iziskuje veliko poštovanje prema bogu Odinu koji je prilikom njihova primanja s viših razina visio naglavce sa stabla života devet dana i noći.

Od svih sustava predviđanja sudbine, rune su na neki način ekološki najprihvatljivije jer su povezane s prirodnim silama koje nas okružuju. Primjerice, prvo slovo runske abecede je F koje označava životinju, stoku, 'blago' jer su tadašnji stanovnici stare Europe teško preživljavali bez životinja i neizmjerno su poštovali prirodu.