Za Aurelie Bredin, privlačnu vlasnicu šarmantnog pariškog restorana , dan je počeo kao i svaki drugi. Sve dok nije shvatila da se probudila u – praznom stanu. Sama. Slomljena srca, Aurelie tumara pariškim ulicama i pronalazi utočište u malenoj knjižari. U rukama joj se nađe roman Osmijeh žene nepoznatoga engleskog autora. Prava zavrzlama nastaje kad Aurelie počne čitati knjigu i shvati kako se u romanu spominje njezin restoran i... ona!
Polaskana time, ali i silno znatiželjna, pod svaku cijenu želi upoznati pisca. Jedina osoba koja ga poznaje urednik je knjige koji čini sve kako bi se uporna Parižanka konačno našla s piscem. Ili baš i ne?Romantična ljubavna priča bez premca – knjiga koja će vam vratiti vjeru u pravu ljubav.
'Osmijeh žene' autora Nicolasa Barreaua svjetski je bestseler preveden na 34 jezika, kod nas objavljen u izdanju Fokus komunikacija
Ulomak iz knjige
U vrijeme kad je nastala fotografija, najvjerojatnije se smiješila tipu koji joj je poslije slomio srce (već spomenuti ljubavni problemi).
Kad je stavljala tu fotografiju u omotnicu uz pismo, smiješak je poslala Robertu Milleru. Kad bi samo znala da sam ja, a ne njezin engleski džentlmen, taj koji je poslije, bez imalo odgađanja, spremio njezinu sliku u svoj novčanik, sigurno se ne bi tako slatko smijala.
Ugasio sam cigaretu, bacio opušak u koš za smeće i stavio pismo, zajedno s omotnicom, u svoju aktovku. Nakon dana ispunjenog događajima, napustio sam ured. Ususret su mi, smiješeći se, prilazile filipinske čistačice koje navečer čiste urede i bacaju smeće.
“Ooooh, misju Zabanais, uvijek morati tako puno raditi!” dovikivale su veselo, hineći da me sažalijevaju. Odzdravljao sam im, iako više odsutno nego veselo. Vrijeme je da konačno
krenem kući.
Vani je bilo hladno, ali nije padala kiša. Prolazio sam Ulicom Bonaparte i pokušavao odgonetnuti zašto je mademoiselle bježala od policije. Nije izgledala kao netko tko bi u Monoprixu ukrao majicu. Doduše, što uopće znači “nije izgledala”?
Možda je kao vlasnica Temps des Cerises utajila porez? Ili je možda taj policajac, taj od kojega je pobjegla u knjižaru i onda, srećom, pronašla moju knjigu, njezin dečko, neki nasilni policajac, s kojim se grozno posvađala i koji ju je naposljetku pratio? No, najvažnije pitanje postavio sam si tek kad sam unosio šifru na ulazna vrata svojeg stana u Ulici des Beaux‑Arts.
Kako osvojiti srce žene koja si je umislila da će upoznati muškarca koji ju je oduševio, i za kojeg vjeruje da je s njim sudbinski povezana? Muškarca koji, ironija sudbine, u zbilji uopće ne postoji. Da sam pročitao tu priču u nekom romanu, izvrsno bih se zabavio. Kad bih, doduše, morao igrati smiješnog junaka u toj priči, više mi to i ne bi bilo tako smiješno.
Otvorio sam ulazna vrata stana i upalio svjetlo. Silno mi je trebala kakva genijalna ideja. No, nažalost, takva mi nije padala na pamet.
