'Mislim da sam aseksualna. Nemam nikakvu želju za seksom, ne sjećam se da sam je ikada imala i mislim da bih mogla živjeti bez seksa. Uopće mi ne treba i nije mi važan. Ne znam što bih s drugom osobom. Ne doživljavam se kao seksualna osoba, nitko me seksualno ne privlači', nabrajala je i opisivala svoja uvjerenja o vlastitoj neorijentiranosti na seks.

Gledala sam prema Ivani, lijepoj mladoj ženi u kasnim dvadesetima, na čijem se licu mogla prepoznati izmjena osjećaja ponosa i straha, tuge i oslobođenja. Izuzetno rijetko masturbira, ne interesira je seks u medijima, nikada prije nije imala romantičnu ili seksualnu vezu, nije imala loših iskustava tijekom odrastanja, obitelj ne opisuje problematičnom. Pametna je i ugodna, visokoobrazovana, trenutno radi i živi sama. Da nije u romantičnoj vezi, nikada mi se ne bi javila. Zašto?

Jer ne pati zbog manjka seksa, niti zbog nezadovoljenih seksualnih osjećaja i potreba. Takav užitak njoj jednostavno nije potreban. Mnogi će olako reći da to nije normalno, ali to nije točno. Složit ću se da Ivanina seksualnost nije uobičajena i nije u skladu s očekivanjima društva, ali to sigurno ne može biti razlog za tretiranje ovog stanja kako bi se promijenilo u nešto seksualno. Aseksualnost nije lagano pojmiti. Definira se kao manjak ili izostanak seksualne privlačnosti prema drugima te manjak ili odsutnost motivacije i želje za seksualne aktivnosti. Aseksualnost nije isto što i celibat niti apstinencija od seksa jer se aseksualne osobe ne susprežu od postojeće želje. Neki aseksualni pojedinci čak imaju seksualne aktivnosti, unatoč manjku želje za seksom, i to iz različitih razloga. Nekada da udovolje partneru/ici, nekada se prisiljavaju otkriti u seksu ono o čemu svi pričaju, nekada samo da bi se osjećali normalnima ili pak zato što žele začeti djecu. No to nikako ne znači da oni zbog toga nužno osjećaju seksualnu privlačnost i uzbuđenje ili da to žele ponavljati.

Britansko istraživanje je prvo pokazalo, a onda sva kasnije potvrdila da se jedan posto ljudi opisuje kao osobe koje nikada nisu osjetile seksualnu privlačnost ni prema kome. Stručnjaci za seksualnost pokušali su razmotriti je li samo riječ o osobama s poremećajem nepostojeće seksualne želje, pa ako je tako, onda želju trebamo pojačati i raditi na njoj ili prihvatiti je, a ako to nije slučaj i riječ je o trajnoj motivacijskoj crti, onda je znatno važnije prihvatiti je i normalizirati nego pokušavati mijenjati jer će se to teško promijeniti. Upravo je zato aseksualnost razmatrana kao još jedna vrsta seksualne orijentacije, orijentacije ni prema kome. Suprotno tome je panseksualnost, seksualna privlačnost prema raznima i različitima. Aseksualni mogu biti ljudi različitih seksualnih identiteta i orijentacija, gejevi, lezbijke, biseksualne osobe ili heteroseksualni pojedinci, queer, trans i drugi. Možda najviše zbunjuje činjenica da aseksualni pojedinci nekada žele biti u romantičnom odnosu i mogu izmjenjivati neseksualni dodir i bliskost, a neki ne mogu ni to. Razumljivo je da nam se tada postavlja pitanje kako je moguće imati ljubav bez seksa i kako se zove taj odnos. Je li to prijateljstvo? Je li to neka platonska ljubav? Ovakvi pojedinci otvaraju nam pitanje jesu li romantičnost i seksualnost dva odvojena kontinuuma. Mogli bi biti, jer imamo puno primjera seksa bez ljubavi, pa zašto ne i ljubavi bez seksa.

Ivanin problem je to što ima prekrasnog partnera već pet godina, kojeg voli i s kojim se slaže, ali koji nažalost nije jednako aseksualan. On čeka, potiče, inicira, moli, ljuti se, biva frustriran, a onda opet razumije i nada se. Nije dugoročno spreman pristati na ovakvu vezu pa je njegov terapijski cilj da vidi da je on seksualno privlači. Ivana mu to ne može dati. Na moje pitanje koji je njezin cilj dolaska i što bi htjela, odgovorila je da želi dobro propitati vlastito stanje tako da zna što je s njom. Nakon nekoliko sekundi tišine i očiju punih suza rekla je: 'Možda sam aseksualna i nikada nikome neću moći dati više od ljubavi jer to jednostavno nemam u sebi. Kada bih samo mogla naći osobu koja će me jednako voljeti.'