Daniel Bergner u ovoj provokativnoj knjizi u izdanju izdavačke kuće Znanje preokreće sve ono što smo mislili da znamo o skrivenim ženskim željama. Na temelju opsežnih istraživanja i brojnih intervjua s glasovitim behavioristima, Bergner preispituje tradicionalno poimanje ženske seksualnosti.

Srce mi se slomilo kad me muž više nije privlačio. Nisam mogla govoriti o tome. Nisam ga željela povrijediti. I na praznovjeran način osjećala sam da, ako naglas priznam da privlačnosti više nema, ona se nikad neće vratiti. A samo sam molila da se
vrati. Imam dojam da za žene privlačnost brže nestaje nego za muškarce. Imam dojam da su žene nezadovoljnije od muškaraca. To je normala, ali o njoj se ne govori, i mnoge se žene bore sa stvarnošću: da ih više ne privlače muževi s kojima se očekuje da će provesti ostatak života.

U početku smo bili vrlo strastveni. No, mislim da je tu skrivena ta pogrešna misao kako žene trebaju emocionalno investirati u vezu. Mislim da bi gotovo moglo biti obratno, da je u prvom dijelu veze odanost proizvod privlačnosti. Katkad, u dugotrajnim sretnim vezama, seks na kraju služi odnosu, ali isprva odnos služi privlačnosti.

Ipak, ne znam. Je li to točno? Bili smo prijatelji prije bilo čega drugog. Ne da sam ga pogledala i mislila, O, on je nevjerojatno seksi. Radilo se o načinu na koji je zvučao. Načinu na koji je mirisao. Bila je to cijela njegova ličnost. No, svakako mi je doista bio privlačan. Sjećam se jedne noći, kad je naša mlađa kći došla u sobu. Upravo smo se spremali voditi ljubav. Priljubila sam se uz nju. Nisam žudjela biti fizički blizu mužu.

Tako je bilo već dugo — nikad se nismo mnogo služili tom daskom kod uzglavlja. Kći se doista zna maziti, a ti su prozori prijetili. Mogla sam osjetiti njihovu prisutnost. Dala sam napraviti zavjese. Zimi su bile od teškog baršuna. Seksali smo se možda jedanput na tjedan, ali to me nije diralo. Moje bi tijelo odgovaralo, ali užitak je bio kao užitak vraćanja knjiga u knjižnicu.

Imala sam prijateljicu koja je običavala reći: 'Što si dulje u braku, trebaš veći krevet'. I, kad se radi o mojoj odbojnosti prema mužu, osjećala sam kao da je moje tijelo soba koju nisam htjela dovesti u nered.

Za razliku od otvorenosti u početku, kad je moje tijelo bilo soba i nije mi bilo važno ulazi li on u cipelama — jer sam samo željela da uđe.

Dobio je na težini, ne mnogo — mislim da uistinu nisam primijetila. A ipak, na neki sam način to morala primijetiti. To zvuči loše. Možda četrnaest kilograma. Nauče vas da to ne bi trebalo biti važno. Počeo je i ćelavjeti. On je Židov — crna kosa, tamna koža i smeđe oči. I to me vrlo privlačilo. Ja sam pjegava svjetloputa. Imao je lijepu crnu kosu, koju je počeo gubiti i smetalo mi je što neće učiniti ništa glede toga — znao je da mi se njegova kosa sviđa, ali nije htio ništa učiniti da to spriječi.

Rekla sam mu: 'Ja radim sve moguće da pokušam dobro izgledati, a zašto ti ne činiš ništa?' Rekao je da to ne bi trebalo biti važno. A ja sam rekla: 'Zbilja? Da se udebljam pedeset kilograma, tebi to ne bi smetalo?' On je odgovorio: 'Brinuo bih se za tvoje zdravlje.'

Tportal i nakladnička kuća Znanje čitateljima poklanjaju četiri primjerka knjige 'Što žene žele?'.