'Ljubavničina osveta' je priča o ljubavnici, braku, odvojenosti, odrastanju, muškarcima, ljubavi, mržnji i osveti. Nakon što je dugogodišnji ljubavnik (Clive) ostavi, manično očajna ljubavnica (Sally) odlazi u ludilo. Pročitajte ovaj roman koji možete pronaći u izdanju Mozaika knjiga koji je sve samo ne lagano i romantično štivo sa šokantnimkrajem.

(ulomak iz knjige)

Započet ću objašnjenjem.
Znam da ćeš gledati na ovo kao na nešto buntovno, zlobno, možda čak i jezivo. Nazovi to kako god želiš. Ali, vjeruj mi, ništa nije dalje od istine. Ja sam otišla posjetiti psihijatra, baš kao što si mi i savjetovao. Baš je brižno od tebe što si pomislio na to. – Znam kako misliš da je to sve jedna velika glupost, tako sam i ja mislio, ali vjeruj mi da će ti učiniti dobro. – Poticao si me zabrinutim glasom nakon York Way Fridaya dok si još osjećao punu krivnju. I doista si bio u pravu. Ja se već osjećam bolje, stvarno jesam. U svakom slučaju, ona mi je rekla da mi je bolje – slučajno se zove Helen Bunion, možeš li to zamisliti? A kad ja pričam ona mrda glavom na jednu stranu poput vrapčića. Mislim da to čini kako bih ja povjerovala da imam njenu punu pažnju – rekla mi je da će izbacivanje svega “na površinu’’ biti ključna sastavnica mog oporavka.

Upravo je tako kazala: ključna sastavnica mog oporavka. I što sam onda mogla? Ne želim kočiti put svog oporavka, a Helen Bunion je tako zabrinuta za moju dobrobit, pa je red da sve izađe “na površinu’’!

Svjesna sam da ćeš se sada brinuti kako će ovo drugi ljudi čitati i da će sve postati javno i, vjeruj mi, da mogu sve ovo izbaciti “na površinu’’ bez izlaganja rizicima i problemima koje bi to moglo donijeti, ja bih to onda svakako učinila na taj način. Na srcu mi leži samo tvoja dobrobit. To znaš. Ali budući da si i ti iskusio dobrobiti terapije, sigurna sam da razumiješ kako čovjek mora biti potpuno iskren (Ne, koju onu riječ danas koriste? Transparentan. Potpuno transparentan.) bez obzira koliko to bolno bilo. Zato ću tako napraviti. Kao dio svog procesa oporavka. Već vidim da djeluje. I hvala ti što si mi to predložio.

Helen Bunion – ona želi da ju zovem Helen, shvaćaš zašto je to tako, ali meni je to teško. To mi je kao da učiteljicu nazovem imenom, nekako mi je čudno – ali ona mi je kazala kako moram voditi bilješke o svojim osjećajima.

Jesi li znao da se sad služe tim terminom? Voditi bilješke? To je jedna od onih smiješnih kovanica koje bi trebale ostati u drugom obliku, naprimjer, “bilježenje’’. Smiješno je, ali Helen se koristi i tim terminom. Rekla mi je da si ti “katastrofalno obilježio’’ moj život. Katastrofalno je veoma snažna riječ, slažeš li se? S druge strane, čovjek smatra da školovani terapeut zna o čemu priča, zar ne, pa tako i ja moram pretpostaviti kako ona ima neke osnove za takvu priču.

Dakle, sada moram voditi bilješke o svojim osjećajima. To će biti ključna sastavnica mog oporavka, nastoji me bar uvjeriti da je tako. Ja se zapravo unaprijed veselim tomu. Otkad si ti otišao, nedostaje mi osoba s kojom bih mogla popričati. Sjećaš li se kako smo znali stavljati pod skalpel svaki sitni detalj naših života u onim beskonačnim mailovima koje smo čitav dan slali jedno drugome, poput ping-pong loptica? Često si govorio kako se “naša veza nikad ne bi rasplinula da smo imali “prave’’ poslove’’, a ta fraza “pravi poslovi’’ je na tvojim usnama zvučala poput nečeg ljigavog i crnog što si pronašao u svojoj salati. I ti si, naravno, bio u pravu. Pedeset, sedamdeset, sto mailova na dan, a sve zato što smo imali gomilu slobodnog vremena koje smo trošili na internetu, sjedili smo satima pred kompjuterskim monitorima. Ti si bio u elegantnim Fitzrovijinim uredima jedne glazbene producentske kuće u kojoj si bio ujedno i šef i glavni producent ili u svojoj maloj ali savršeno preuređenoj studijskoj sobi u mansardi svoje raskošne blijedoružičaste St John’s Wood vile (znam da si uvijek tvrdio kako obožavaš pogled preko vrtova i krovova kuća, ali mi je ipak ta mansarda izgledala kao perverzan izbor kad si se već mogao nesmetano širiti po čitavoj kući. “Jebeni jadnik u mansardi’’, tako si znao započinjati svoje mailove). Za to vrijeme sam ja bila u svom ofucanom južno-londonskom stanu s balkonom, u svom malom kutku u kojem sam uglavnom zurila u prazno.

“Meditacije jebenog jadnika u mansardi’’. Opazila bih kako mi stiže poruka u inbox. I taj bi se naslov gibao gore-dolje kako bi izmjena poruka postajala dulja ili bih ga ja nekad promijenila u “Meditacije nevidljive žene u kutku’’. Bile su sve dulje i dulje, bilo ih je sve više i više, a te su poruke odražavale sve detalje naših života. Ljubomorno sam odlagala na stranu svaki događaj u svom životu kako bih ti ga poslije poslala u mailu kao dar. Zaključavala sam se kako bih mogla izbaciti smeće van! Kupila bih subotnji Guardian u Tescu i često opazila kako je netko već drpio podlistak s televizijskim programom! Tek sada shvaćam koliko su bezvrijedne bile sve ove obične stvari, sada kada ih više nemam komu dati i kada ih nitko više ne bi ni htio.

Koga drugoga bi zanimala ona grozna jela koja sam spremala svojoj djeci (da, bojim se kako sam još uvijek zapela na fajitama – kako je tebe samo zabavljao moj kulinarski repertoar sastavljen od samo dva jela) ili kako me izgrdio gunđav starac kad mi je došao očitati brojila u kući zbog previše kutija i vrećica koje su zakrčile ormar pod mojim stepenicama? – Vi me izlažete riziku. – Rekao mi je. Zar to nije čista histerija? Izlažem ga riziku.

Pretpostavljam da bih mogla ispričati sve ove stvari Helen Bunion i ona bi mrdnula svojom ptičjom glavicom prema meni i slušala bi me pažljivo i kimala bi malo, pa bi nastavila s onim “mmmm’’ koje bi me kao trebalo potaknuti na jedan empatičan način, ali mislim da to ne bi bilo isto. I to ne bi baš bio posebno pametan utrošak 75 funti za jedan sat! Moram ti odati priznanje što si mi pružao osjećaj da postoji neka vrijednost u mojim glupostima. Pitam se što sad radiš sa svim onim slobodnim vremenom, sad kad više ne čitaš moje poruke.

***
Ovo vođenje bilješki je izvrsna stvar. Stvarno, ja ne znam što bih bez toga. Uviđam da je iskrenost – pardon, transparentnost – doista ključ rješenja. Već se osjećam lakše. Naravno, ti si uvijek bio veliki zagovornik iskrenosti. – Osjećam da sve mogu povjeriti Susan. – Izjavio bi ishitreno. – Ne želim da ovo bude skrivena stvar. Ja to tako ne osjećam. Želim da čitav svijet zna za “nas’’. – Istina će nas osloboditi, uvijek si to govorio. A ipak, kad sam ja na kraju predložila (dobro sad, priznajem da je “preklinjala’’ riječ koja to točnije opisuje), da izađemo sasvim načistac i kažemo tvojoj supruzi i mom “partneru’’ (postoji li lažniji termin od ovoga?) pa da oni odluče na temelju svih činjenica, onda je istina postala nešto sasvim drugo, postala je razorna sila od koje treba zaštititi Susan i Daniela. Ti tako dobro znaš baratati svim tim suptilnim nijansama.

***
Sian me danas opet nazvala. Često to napravi ovih dana. Mislim da me pokušava uvrebati, pokušava me uhvatiti u trenu nesnalaženja.
– Osjećam se odgovornom. – To je refren koji stalno ponavlja od York Way Fridaya. – Ja sam se uplela u tvoju vezu. Bila sam provodadžija.
Ona je stvarno upotrijebila tu riječ. Provodadžija. Pitam se otkad smo to svi postali tako tečni u terapijskom govoru?

Ipak, smatram da je bila u pravu. Gdje bismo nas dvoje bili da nisam koristila Sian kao alibi za noć u koju ću se iskrasti kako bih se vidjela s tobom ili u onim trenucima kad bi nam se pridružila za večerom i pravila se da ne vidi kako se držimo za ruke pod stolom?

– Ona u ovome nalazi zamjensko zadovoljstvo za sebe. – Tako si mi znao govoriti i nema sumnje kako u tome postoji neka trunka istine.
Ali ti nikada nisi mogao uvidjeti smisao Sian, zar ne? S jedne strane si u pravu. Ona je bila jedina prijateljica s fakulteta koja mi je ostala, nakon što sam se razišla sa svima ostalima, nekako je ostala zakačena za moj život kao samoljepljiva nota na sakou. Ja i ona smo imale nekoliko dragocjenih poveznica koje su nam preostale dok ova naša veza nije započela. Često sam znala kazati kako Sian svoj dugotrajni samački status nosi poput nekog agresivnog natpisa na majici i kako još uvijek ustraje na tome da je to cjeloživotni izbor. Sjećaš li se one večere na koju nas je odveo tvoj prijatelj producent gdje je ona flertala sa svim muškarcima, a nama ostalima podarila primamljive priče o dvadesetpetogodišnjacima s kojima je spavala (čudno kako su ovi mladi ljubavnici uvijek “krasni’’, a čini mi se kako ih nitko nikada nije susreo), pa se poslije prevalila kao vreća koju smo samo unijeli u taksi? Ona se radosno uplitala u sve što izaziva vladajuću tiraniju parova, tako to ona naziva, i isprva je bila sretna što može potaknuti našu vezu. I zato je, unatoč čestim pohvalama na račun privrženosti koju je osjećala za Daniela (– Mi se izvrsno slažemo? – Tako ti je jednom kazala. Sjećaš li se toga? Koliko te to povrijedilo?) poticala nas, mene i tebe, da se predamo strastvenoj iluziji romanse s onim umirujućim izdizanjem strasti iznad partnerstva.

– Ako ti je to neka utjeha, Sally, on je i mene prevario. – Danas mi je rekla i tužno drmala glavom. – On me potpuno zavarao. Osjećam se iznevjereno.

Iznenađuje li te, Clive, ovaj nokauterski efekt tvoje izdaje? Kako se čak i moja najbolja prijateljica osjeća iznevjerenom zbog ove varke?
Sian je, to joj služi na čast, prošla dosta toga ovih par mjeseci – podigla me s poda više od jednog puta, ako ovo nije izlizana usporedba (Možeš me zamisliti kao skorenu mast na kuhinjskom linoleumu, neku stvar koju možeš snažno sastrugati samo oštrim nožem). Sianina prva reakcija na vijest o senzaciji York Way Fridaya bila je zapanjena nevjerica. – Nije mogao to... Sigurna sam da nije... Ne mogu vjerovati da je... – Ali to je uskoro kod nje prešlo u bijes. – Kako je mogao... Kako se usudio... – Ona osjeća da je njena vjera u ljudsku narav, koja nikad nije bila pretjerano snažna, sada stavljena na težak test. Osjeća da je zavedena na stranputicu.
– Brzo ćeš ga ti preboljeti. – Danas mi je kazala. – Uvidjet ćeš tko je on zapravo i onda će ti, pffff, mrena samo pasti s očiju.
Pffff. Tek tako.

Rekla sam joj da ne mogu čekati. A potom, budući da sam znala da će ju to usrećiti i zato što sam željela da to bude istina, kazala sam joj kako se to već počelo događati. – Ja stvarno napredujem. – Rekla sam.
I ja doista napredujem. Stvarno, jesam. Ima dana kad prođu duge minute, a da uopće ne pomislim na tebe.

Mozaik knjiga i tportal poklanjaju vam primjerke knjige' Ljubavničina osveta'