Karmela, Vedrana i Marija trkačice su čije staze spajaju svjetove i narode, posao i hobi, sport i turizam. Ovo su njihove priče iz Budimpešte, New Yorka i Verone
Trkaču je cijeli svijet staza. Kao dokaz te tvrdnje najbolje će poslužiti tri priče iz prve ruke s triju strana svijeta. Moje sugovornice žive u Zagrebu, ali ih posao često odvede i na druga mjesta. No ma koliko puno obaveza imale, u njihovim koferima uvijek ima mjesta za trkačku opremu. Nekad se putuje i iz trkačkih motiva – na neku trku po gradovima o kojoj su dugo maštale.
‘Trčala sam treninge Londonom jutro poslije referenduma za Brexit, Strasbourgom u dane sjednice EU parlamenta koji se naivno čudio odluci Britanaca da odu, trčala sam Bruxellesom punim naoružanih vojnika kad smo shvatili da se terorizam ne događa drugima nego nama’, priča mi Karmela Devčić, novinarka s kojom me veže posebna trkačka poveznica - s njom sam otrčao prvu svoju utrku. Kad je pitam koja je njoj posebno draga, kaže - polumaraton u Budimpešti 2014.
‘Staza je, očekivano, ‘mađarski’ ravna, prilično nezahtjevna, trčiš uz Dunav, s jedne i druge strane, i Budimom i Peštom. Poznajem otprije grad, ali sasvim je novo iskustvo vidjeti ga iz ubrzane, trkačke perspektive’, prisjeća se Karmela.
Mađarsko trkačko iskustvo
Utrka kreće i završava na Margaret otoku, zelenoj dunavskoj adi. Staza vodi u Budim, nalik na turističku rutu, pored Ribarske tvrđave, Budimskog dvorca, Cittadelle, monumentalnog Lančanog mosta te Mosta slobode. Desetak kilometara kasnije, preko jednog od mostova trči se u Peštu, pored parlamenta. A zašto joj je ta utrka ostala u sjećanju?
‘Bio je travanj, tjedan dana nakon parlamentarnih izbora na kojima je svaki peti Mađar glas dao ekstremnoj desnici, stranci Jobbik, otvoreno antisemitskoj, rasističkoj, ksenofobnoj... Slučaj je htio da sam 10-ak kilometara provela trčeći rame uz rame sa srčanim zagovornikom Jobbikove platforme. Zasula sam ga pitanjima i provocirala ne bi li skoro ispustio trkačku dušu pred kraj naše polemike. Iza 15. kilometra ostao je, uspuhan, bolne slezene, iako smo išli polagano. Na nekoj simboličnoj razni bilo mi je bitno ostaviti ga iza sebe, u prošlosti’, smije se Karmela, a onda dodaje: ‘Kakva sam naivka bila!’ Karmela je već tada željela trčati maraton u New Yorku, ali joj to što zbog obaveza, što zbog ozljeda, nije pošlo za rukom. Vedrani Miholić, direktorici u CROZ-u, upravo je to prije mjesec dana pošlo za nogom.
Američko trkačko iskustvo
‘Kažu da je svaki maraton pokušaj da upoznamo sami sebe, kažu da nam maraton ukaže da je sve moguće. Isto kažu i za New York. Ako ste željni duple doze 'everything is possible', nema boljeg mjesta’, priča Vedrana koja je uz trku upakirala i posao. A start na Staten Islandu – to je hrpa dojmova i slika.
‘Previše je divnih ljudi oko mene da bih ja sve pohvatala, Argentinci koji pjevaju himnu, bakica u bijelom pamuku od glave do pete, mlade nasmijane tinejdžerice, parovi koji se grle… U mislima kratko lutam u Boston, čovjek se ne može ne prisjetiti te tragedije. I nekako vam trenutno postane sve jasno. Nije ovo trka, nije to ni maraton, to je festival ljudskosti. Proslava snage i hrabrosti. I to one osobne, svakoga tko sudjeluje. Od elitnih trkača do ljudi s posebnim potrebama. Mladih, starih, slabih, pretilih… svi su uvjereni da će utrčati u Centralni Park 42 km kasnije…’ prisjeća se Vedrana.
Sama staza prolazi kroz pet okruga, Staten Island, Brooklyn, Queens, Bronx i Manhattan, i sve je samo ne dosadna. Bandovi i zabavljači nekako su najjači u Brooklynu i Queensu, a Vedranu su najviše veselili oni tipični njujorški hip-hoperski.
‘Osim ljudi koji su glavni generatori emocija, mostovi, zavoji, usponi, padovi… ne dopuštaju gotovo ni u jednom trenu da bar malo ulovite isti tempo, isti korak i otpustite glavu. Prvi 21 kilometar proletio mi je - kao da me netko stavio na pokretnu traku.. Ali nakon mosta prema Manhattanu, dugog, mračnog, hladnog, izgubila sam poletnost i od tog 25. km sve je nekako išlo bitno teže. Tu sam donijela i za sebe 'povijesnu' odluku da biram uživanje nad 'rezultatom' i da više neću gledati na sat, nego samo oko sebe i upijati dojmove pa makar bila najsporija ikad, što nije bio problem jer mi je to drugi maraton u životu’, kaže Vedrana. Što se više bližila cilju, on se u glavi činio daljim. ‘Broj zavoja u Central Parku sigurno teži beskonačnosti’, pomislila je taman kad je CILJ iskočio iza nekog od tih zavoja - točno 4 sata i 33 minute nakon starta.
‘Nevjerojatno kako se malo tko rušio uz stazu, ali kad prođemo kroz cilj, nesvjestica je tako primamljiva. No postoji uvijek isti mamac, family reunion zone. Magnet za zombije.
Tu tek sve postaje stvarno. Svaki korak, onaj Walk the Line koji je svirao u Queensu, onaj susret s mojima u Brooklynu, onaj 'dosta mi je' u Bronxu, onaj 'zašto su rekli da je sve nizbrdo na Manhattanu' kad očito nije. For real. Trebalo je samo trčati, a ne misliti’, završava svoju priču Vedrana i predaje štafetu Mariji Simeonov. A ona je trčala iz ljubavi!
Talijansko trkačko iskustvo
‘A kako se drugačije može trčati u Veroni’, smije se Marija, koja je od 2013. kad je počela, u gradu Romea i Julije otrčala svoj 10. polumaraton (ima ona i maraton u Trevisu). Tog 20. studenog s jedanaest tisuća trkača iz 49 zemalja, koliko ih je sudjelovalo, s Marijom su bili prijatelji iz AK Jastreb99, njena uža ekipa su Boris Paj, Goran Hudec, Tajana Valentić.
‘Turistički obilazak noć prije uvijek je izvrstan za smanjenje nervoze pred trku. Dnevna karta za 18 eura vrijedi 24 sata kao ulaznica u znamenitosti i gradski prijevoz, ali znamo da ćemo tek zaviriti u kulturno i povijesno bogatstvo Verone u kojoj se na čudesan način isprepliću antika, srednji vijek, renesansa i današnjica. Pod Julijinim balkonom - gužva i uzbuđenje, njena brončana statua pod neprestanom opsadom.
Priča o nesretnoj ljubavi ne prestaje fascinirati. A utrka?
‘Moj plan je bio pratiti pejsera s balonom 2:00. No, on je krenuo iz druge startne zone pa ostao izvan vidika tijekom cijele trke. Trčala sam po osjećaju, uz podršku kolega. Staza je ravna i većim dijelom prati rijeku Adige. To je ujedno jedino čega se sjećam. Kad uđem u svoju mentalnu arenu, fokusiram se i sve drugo blijedi. Trčim kao nikad ranije, ujednačenim ritmom, ubrzavajući sve do 19. kilometra, pogleda uprtog u asfalt, ne gledajući ni lijevo ni desno, kao u snu. Tek u završnici, na ulasku u centar grada, sustiže me umor. Cilj na Piazza Bra, pred drevnom arenom. Pogled na semafor: 2:00:41. Moj personal best!’ veseli se i danas Marija koja već sprema novi, stari izazov - Treviso. Vedrana se prijavila za Chicago. Grande cilj je Tokio 2018, uz naznaku - 'ajme nemrem vjerovati da sam to izrekla, sad je stvarno'!
A Karmela?
‘Vremena su takva da sve češće poželim trajno otrčati sa Starog kontinenta, trčati tamo gdje Maori izvode Haku prije polumaratona, na Novom Zelandu...’