Godišnja izložba namještaja Salone del i ove godine donosi brojne novitete, uzbudljive trendove i prekrasne komade namještaja, ali i zanimljive suradnje. Milanski tjedan dizajna, koji traje do nedjelje, omogućuje tvrtkama, kolektivima ili dizajnerima da izraze jedinstveno gledište koje nadilazi privlačnost bilo kojeg pojedinačnog proizvoda. A na Tjednu dizajna u Milanu predstavlja se i Zanat, tvrtka iz Bosne i Hercegovine čiji ručno rezbareni namještaj odražava predanost zanatu koju su vlasnici naslijedili iz od svojih članova obitelji koja se generacijama bavila dom drveta, iako su različiti međunarodni dizajneri pridonijeli grupi.

Globalno okupljanje

Tako se, kako piše New York Times, Zanat, bosanskohercegovačka tvrtka za proizvodnju namještaja koju vodi Orhan Nikšić, potomak generacija drvoprerađivača, vratila se na Salone del Mobile s desetak novih proizvoda koje su dizajnirali eminentni svjetski dizajneri.

Među izloženim primjercima je Genken stolić japanskog dizajnera Naota Fukasawe, koja je dobila ime po japanskoj riječi za hodnik i trebala je označiti prijelaznu točku između vanjskog i unutarnjeg prostora.

Duguljaste površine i kratke noge definiraju stolić za kavu Sinja, dizajnera Sebastiana Herknera. A taj komad reflektira tradicionalne niske stolove oko kojih bi se okupila obitelji gospodina Nikšića u rodnoj Bosni i Hercegovini i večerala sjedeći na podu.

Sebastian Herkner, mladi Nijemac koji svojim radovima oduševljava struku i obožavatelje dizajna također je doprinio kolekciji s dizajnom pomoćnog stola sa stožastim nogama koji nosi naziv Stolac.

Korzo, bistro stol Patricka Norgueta blago se izdvaja od drugih potpuno drvenih dizajna s bazom od bakra ili čelika presvučenim crnim prahom.

Kolekcija, koja također uključuje blagovaonski stol i klupu Jean-Marie Massauda, te krevet (prvi u tvrtki) i noćni ormarić Michelea de Lucchija, može se razgledati od utorka do nedjelje u Salone del Mobile.

Inače, priča o Zanatu započela je u prošlom stoljeću kada je Gano Nikšić, pradjed današnjeg vlasnika, naišao na nekadašnju primitivnu tehniku ručnog rezbarenja koja je potekla iz malog sela u blizini njihovog rodnog grada Konjica. Gano je tehniku rezbarenja naučio od pionira drvorezbara-poduzetnika, koji su (zahvaljujući vizionarskoj obrazovnoj potpori režima Austro-Ugarskog carstva koji je tada vladao Bosnom) usavršili seosku tehniku do neprepoznatljivosti. Surađivali su s tada već etabliranim proizvođačima namještaja u Sarajevu poput Buttazoni-Venturinija, koji je izlagao ručno rezbarene komade namještaja na međunarodnim sajmovima i izložbama u Milanu i drugdje. Konjičkim drvorezbari nije trebalo dugo da njihov rad postane cijenjen u svijetu: svoje radove izlagali su na nekim od najznačajnijih izložbi – na Milenijskom izložbi Budimpešti 1896., zatim na Međunarodnoj izložbi u Bruxellesu 1897., pa u Beču 1898. i konačno na Exposition Universelle u Parizu 1900. godine.

Gano je svoje umijeće prenio na sinove Saliha, Mehu, Adema i Asima. Salih je 1919. godine registrirao prvu drvorezbarsku radionicu u obitelji Nikšić i obučavao svoju mlađu braću. Adem, Orhanov djed, je preuzeo je tvrtku 1927. godine, proširio je i izgradio uglednu izvoznu tvrtku.

Ali put do uspjeha nije bio bez izazova. Drugi svjetski rat i dolazak socijalizma u Jugoslaviji koji je uslijedio natjerali su Adema i gotovo sve konjičke drvorezbare da zatvore svoje obrte. I premda je u prvim godinama socijalizma bilo gotovo nemoguće voditi privatni posao, Ademovi sinovi Mukerem i Besim ponovno su otvorili radionicu 1950-ih i održali je na životu. Onda je došao kraj socijalizma, a u Bosni je izbio stravičan rat koji je ponovno zaustavio proizvodnju.

Orhanov otac Besim je 1995. godine ponovo otvorio radionicu pod imenom Rukotvorine i uz pomoć sina Adema počeo iznova graditi tvrtku. Ostvarena su nova ulaganja i posao se brzo proširio. Adem je, kao arhitekt, preuzeo vođenje firme. Orhan je s druge strane, odlučio napustiti Bosnu i obiteljski posao u potrazi za znanjem. Školovao se na Sveučilištu Stanford i potom radio kao razvojni ekonomist u različitim zemljama, ali je uvijek bio u toku s razvojem obiteljskog posla. Godine 2016. napustio je poziciju višeg ekonomista u Svjetskoj banci i vratio se kući kako bih se pridružio bratu Ademu u potrazi za zajedničkim snom. Razvili su novu viziju tvrtke, nadahnutu poštovanjem prema suvremenom dizajnu i razočaranjem sa sve većim jazom između suvremenog dizajna i izrade. Zauzeli su novi pristup dizajnu i proizvodnji namještaja: onaj koji naglašava umijeće i pokazuje kako tradicionalne tehnike ručnog rezbarenja mogu obogatiti i otvoriti nove mogućnosti za dizajn dok istovremeno doprinose održivom socioekonomskom razvoju.