Slijedi popis šest gradova nadaleko poznatih, među ostalim, i po svojim povijesnim slasticama.

Ali Muhiddin Hacı Bekir bio je najpoznatiji od svih otomanskih slastičara. U Istanbul je došao iz planinskog grada Kastamonua davne 1777. i u starom je dijelu grada otvorio slastičarnicu u kojoj je nastao kulinarski dragulj. Ta je fantastična slastica u Turskoj poznata kao lokum, u većem dijelu svijeta znaju je pod engleskim nazivom turkish delight, a u našim je krajevima znana i kao rahatluk. I nakon više od dva stoljeća stanovnici Istanbula i njegovi posjetitelji još uvijek kupuju tu slasticu u lancu slastičarnica nastalom iz prve radnje starog majstora. Središnja trgovina, nazvana po osnivaču Aliju Muhiddinu Hacıju Bekiru, smještena je nedaleko od Tržnice začina, a ostale slastičarnice nalaze se na istanbulskoj špici, aveniji İstiklal Caddesi, na tržnici Kadıköy te nasuprot hotela Pera Palace. Ukusna slastica može se kupiti i u dekorativnim kutijama pa može biti odličan poklon za obitelj i prijatelje.

Kolači od sira se na ovaj ili onaj način peku u Europi od 15. stoljeća. No Njujorčani su od svoje verzije cheesecakea napravili legendu. Besmrtnim ga je učinio poznati restoran Lindy’s koji je u Midtownu još 1921. otvorio Leo Lindemann. Verzija koja se još uvijek servira, a planetarnu je popularnost postigla 40-ih godina prošlog stoljeća, radi se od kreme od sira, tvrdog šlaga, malo vanilije i hrskavih keksa koji služe kao podloga. Restoran Junior’s, koji je 1929. otvoren na Flatbush aveniji u Brooklynu, a kasnije i u Midtownu, pravi svoju posebnu, proslavljenu verziju kremastog kolača s korom od graham krekera.

Gelato u Firenci

Dva su firentinska renesansna majstora zaslužna za nastanak poznatog talijanskog sladoleda kakav danas poznamo. Prvi je Ruggeri, uzgajivač pilića, koji je u povijesti ostao zapisan kao tvorac sorbeta posluženog Katarini Medici, a drugi Bernardo Buontalenti, poznat po zaleđenom desertu s voćem, baziranom na slastici zabaglione što se radi od tučenih jaja, šećera i slatkog vina. Naručite li sladoled u Italiji, pitat će vas želite li panna (šlag), a dobar je odgovor 'si'. U Firenci svoj sladoled shvaćaju ozbiljno i vlada veliko rivalstvo među proizvođačima koji se natječu tko će napraviti kremastiji i svježiji gelato. Od mnogih valja izdvojiti Gelateriju dei Neri, u kojoj se mogu naći mnogi osebujni okusi poput gorgonzole, Gelateriju Vivoli te Grom, koja koristi organske sastojke.

Gula melaka u Malaki

Napravljen od škroba i šećera palme sago te kokosova mlijeka, taj tradicionalni desert teško je pronaći bilo gdje drugdje osim u njegovoj postojbini, pokrajini Malaka u Maleziji. Grad pokrajina na jugu te države slikovito je odredište poznato po svojoj lučkoj prošlosti i prepoznatljivoj kuhinji. Poznat i pod imenom sago gula melaka, taj se desert može pronaći u malezijskim restoranima, posebno u Malaki, a jednostavno se može napraviti i kod kuće.

Vafli u Gentu

Siguran način da u Belgiji razlikujete turiste od domaćih je način na koji konzumiraju popularne vafle. Pravi Belgijanci nikad neće naručiti tu deliciju sa slatkim tučenim vrhnjem, čokoladom ili drugim dodacima, s izuzetkom nekih vrsta voća - belgijski ili 'briselski' vafli jedu se tek s dodatkom maslaca i šećera u prahu. Najpoznatija pekara u najromantičnijem belgijskom gradu Gentu zove se Etablissement Max, a vodi je Yves Van Maldeghem, čija se obitelj bavi tim poslom više od 120 godina.

Uz svaki zalogaj portugalskih slatkiša ide i komad povijesti. Portugalska se industrija uzdigla kada su Arapi upoznali tu zemlju sa šećerom. U srednjem vijeku poduzetne su redovnice i redovnici proizvodili, a i prodavali, slatkiše pod nazivom doces conventuais, što u doslovnom prijevodu znači samostanski slatkiši. Najpoznatiji od njih bili su pastel de nata, kremasti kolači na bazi jaja. Od 1837. najpoznatije pastel de nata pravi slastičarna Antiga Confeitaria de Belém. Košaricama od svježeg tijesta punjenima kremom i pečenima na 200 stupnjeva, da bi dobili savršenu zlatnu koru, poseban okus, uz izvornu recepturu, daje i lagani dodatak cimeta.