Sve znate: zbog visokih temperatura u nas je otkazana Snježna kraljica, pčele se ponašaju kao da je kraj veljače, pršuti se kvare jer nema bure, voćke i loza ne znaju što bi s pupanjem. Skijanja nema ni na slovenskom Pohorju. U Velikoj Britaniji bjesne nezapamćene poplave. U Kairu je pao snijeg poslije 112 godina, zabijelila se pustinja, a Jeruzalem je zabilježio prvi snježni pokrivač poslije šest desetljeća.

Ledeni Arktik je topliji od sjevernog i srednjeg dijela SAD-a, gdje se uz vjetrove koji pušu na mahove temperatura u Minnesoti i Wisconsinu spuštala i do minus 51 polarnih stupnjeva. Temperatura u Memphisu bila je niža od one u Anchorageu na Aljasci, a u južnjačkoj Atlanti hladnije nego u Moskvi.

Ovakva klimatska slika kao da je iskočila iz najgoreg scenarija Međuvladine komisije o klimatskim promjenama (IPCC), grupe od 200 vrhunskih znanstvenika koji već neko vrijeme najavljuju rastuću opasnost od globalnog zatopljenja. Prema njihovom izvješću od ovoga rujna, u posljednjih 250 godina emitirali smo oko 500 milijardi tona ugljika, zbog čega je za 40 posto porasla razina atmosferskog ugljičnog dioksida. U dosad najdramatičnijem obraćanju globalnoj javnosti, oni su upozorili na to da smo na putu u idućih nekoliko desetljeća podići globalnu temperaturu za više od 2°C u odnosu na razinu iz predindustrijskog doba.

Zbog alarmantno brzog topljenja polarnog leda, predviđaju ekstremne klimatske pojave, uključujući sve gore toplotne udare, ekstremnu hladnoću i uragane. I nisu trebali dugo čekati. Ovoga je tjedna objavljena studija Sveučilišta u Grenobleu o nepovratnom topljenju glečera Pine Island na Antarktici, a samo će on u sljedećih 20 godina podići razinu mora do jednog centimetra (otapat će se godišnje 100 milijardi tona leda). Oceani su pritom kiseliji, zbog čega će – ukoliko ne smanjimo emisiju stakleničkih plinova – do kraja stoljeća nestati koraljni grebeni, katastrofa za biljni i životinjski svijet. I nezavisna organizacija Climate Central tvrdi da je američka polarna zima posljedica procesa globalnog zatopljenja, uzrokovanog djelovanjem čovjeka. Budući da zagrijavanje uzrokuje toplinsku neravnotežu između Arktika i ekvatora, u višim slojevima atmosfere stvaraju se snažne zračne struje i dolazi do tzv. arktičkog paradoksa - toplog Arktika i hladnog kontinenta.

Kakav ćemo svijet ostaviti djeci i unucima?

Kako to zaustaviti? Za početak, prestankom korištenja fosilnih goriva i divljačke sječe šuma, apelira IPCC. Jedan od članova, ekonomist i stručnjak za klimatske promjene, Lord Stern, pozvao je vlade svih zemalja da kreiraju politiku baziranu na ekonomiji koja se neće oslanjati na fosilna goriva, jer moraju odlučiti 'kakav će svijet ostaviti djeci i unucima'. Ali koliko ga svijet ozbiljno shvaća? Pa, pođimo od vlastitog dvorišta. Leteći za lijepog vremena iznad Njemačke, vidjet ćete na stotine vjetrenjača posijanih cijelom zemljom poput razigranih šumica, dok je u nas Vlada ukinula potporu tom vidu održivog izvora energije jer 'ne donosi nova radna mjesta', ali zato ne odustaje od termoelektrane Plomin C na ugljen.

Ipak, strašni uragan Sandy neke je dozvao pameti. Nakon 44 poginula i 19 milijardi dolara štete, Njujorčane je potaknuo da ozbiljno shvate znanstvena predviđanja, odigravši jednaku ulogu kao 11. rujan u odnosu na svjetski terorizam. Njujorški ured za dugoročno planiranje i održivost je izračunao da bi se razina mora već do 2050. mogla podići za tri četvrtine metra, a do 2080. metar i pol, dovoljno da poplavi cijeli donji dio Manhattana, pa kompjuterska simulacija grada 2050. s plivajućim Wall Streetom, Greenwich Willageom i područjem gdje su nekada stajali srušeni Blizanci djeluje doista uznemirujuće.

Nekada najgori gutač energije na svijetu sada traži način da održi 'nos iznad vode', pripremi se za najgore i postane najzelenija metropola, kako je New York vidio dojučerašnji gradonačelnik Michael Bloomberg. Neboderi se preuređuju da troše manje energije, od 2005. za 17 posto je smanjena emisija ugljičnog dioksida, posađeno je 800.000 od predviđenih milijun stabala, izgrađeno 1.000 kilometara biciklističkih staza, grad je manje zagađen nego u posljednjih 50 godina itd.

309201,308802,308129,307625

Poslije mene potop

Istodobno, 680 kilometara južnije, na obali istog oceana, gradonačelnik turističkog grada New Bern (Sjeverna Karolina), Tom Thompson, tvrdi da ga 'svaki put začudi panika zbog klimatskih promjena', ali shvaća da je to zato što 'ljudi obožavaju horor priče'. Zbog metra povišene razine mora, najveći dio New Berna vrlo brzo bi mogao postati močvara, gutajući zgrade, ceste i gradske trgove, no gradonačelnik tvrdi da je riječ o suviše proturječnih znanstvenih brojki i procjena, koje ga prije podsjećaju na loto nego na znanost. Čemu trošiti milijarde da se preduhitri nešto što se možda uopće neće dogoditi, pita on i kaže kako je ionako 'sve u Božjim rukama'. U ovoj konzervativnoj sredini vlada uvjerenje da uplitanje države u takve odluke nije njezina moralna dužnost, nego iskušenje da se vrijedne građane učini lijenčinama, a da država-dadilja ugrožava slobodu pojedinca.

No Thompson i bezbrižni građani New Berna nisu usamljeni. Najnoviji klimatski kaos dolazi u vrijeme kada, prema rezultatima ankete Britanskog centra za istraživanje energije (UKERC), četiri puta više Britanaca danas ne vjeruje u klimatske promjene nego što je to bilo 2005. Zašto? Zato što bi u protivnom morali mijenjati komotan način života, uključujući korištenje energije sagorijevanjem fosilnih goriva.

Direktor Grantham Instituta za klimatske promjene u Londonu, sir Brian Hoskins, kaže kako je jedan od najdubljih razloga činjenica da je životni stil bogatih zemalja s visokim utroškom energije postao globalan, gdje je Kina s golemom gladi za energijom i proizvodnjom na ugljen jedan od 'krivaca'. Drugi je razlog slobodno tržište koje se opire intervenciji. Od izbijanja gospodarske krize 2007. bogate su zemlje ionako zabavljene gašenjem lokalnih požara, tu je i uvjerenje da će se, kada zagusti, već naći neko rješenje, a u cijelu priču je uključeno toliko zemalja i interesa, bogatih i siromašnih, onih koji su u prošlosti emitirali najviše stakleničkih plinova i onih koji će to činiti, da su, bez stvarne političke volje, sve konferencije, dogovori i protokoli više privid djelovanja nego stvarna akcija, kaže Hoskins. Od Kyota do najnovije UN-ove konferencije o klimi u Varšavi.

I još nešto: kriva je i naša ravnodušnost prema interesima potomaka po onoj 'poslije mene potop'. Da, no zato će nam djeca imati primjereniji seksualni odgoj u školi, oko kojega lomimo koplja, ali i sve više pokvarenog pršuta, snijega u Jeruzalemu i polarnih zima, za što većinu nije briga.