U Kazalištu Knap je 18. listopada premijerno izvedena punokrvna tinejdžerska predstava 'Punoglafka', nastala po romanu Damira Trajčevićarežiji Marija Kovača. U njoj nas naslovna 17-godišnjakinja vodi kroz svoje krajnje raskalašene srednjoškolske dane u kojima školu zamjenjuje 'životnom školom' što se vrti oko seksa, droge, alkohola i cijelonoćnih tulumarenja.

O Punoglafki i punoglafcima, srednjoj školi i srednjoškolcima, porazgovarali smo s glumcima iz predstave, Nikom Mišković, koja glumi naslovnu junakinju te Amandom Prenkaj, Petrom Kurtelom i Janom Kerekešom koji se izmjenjuju u brojnim ulogama Punoglafkinih prijatelja, obitelji i prolaznika kroz njen život.

Na samom početku, Punoglafka je:

Amanda: Buntovnica s razlogom.
Petra: Srednjoškolka koja pokušava uživati u životu.
Jan: Svaka cura u određenoj fazi života! Neka prije, neka kasnije.

Kako ste na punoglafke gledali za svojih školskih dana?

Nika: Družila sam se s alternativcima, tako da su takozvani šminkeri za nas bili bezveze ekipa. Nije mi se svidjela glazba koju slušaju, mjesta na koja izlaze i roba koju nose. Njihov cjelokupan životni stil mi je bio bezveze.
Amanda: Bilo mi je nelagodno pred njima. Nisam to tada mogla artikulirati u svojoj glavi, ali sada znam da me mučila činjenica što su te djevojke odlučile biti potrošna roba. Izvana glumljeno zadovoljstvo, iznutra živa rana. Za punoglafke i punoglafce ne postoje mjerila, agresivni su i svjesno odabiru površne odnose koji se baziraju na seksu jer ih to odvaja od emocija, a to znači da neće biti povrijeđeni.
Petra: U to vrijeme bila sam puno tvrđa u pogledima na svijet. Nisam ni ja bila svetica, no većina stvari koje Punoglafka radi bile su mi u potpunosti neprihvatljive. Na njih sam gledala s osudom. Danas sam puno mekša, rijetko osuđujem i mislim si - tko voli, nek' izvoli.
Jan: Bile su mi zakon i uvijek sam prvo htio biti s 'punoglafkama', a kad bih dobio nogu (jer to je jedino što sam od njih dobio), govorio bih svima kako su totalno bezveze. Baš sam bio jadan...

Predstava 'Punoglafka' bavi se današnjim tinejdžerima. Kako ih vi vidite?

Nika: Mislim da danas mladi ljudi više nego ikad briju na lovu i materijalne stvari... Zapravo, kad malo bolje promislim, sve se uvijek vrti oko istih stvari, ali je pitanje u kada i u kojoj mjeri. No ne osuđujem današnje tinejdžere jer svatko ima pravo na svoj put u životu. Neka ga proživi do kraja!
Petra: Promatrano s udaljenosti, mogu uočiti tipične probleme vremena u kojem živimo. Čini mi se da danas nije problem sama pretjerana konzumacija droge, seksa i ostalog, već okolina koja mladima nameće uvjerenje kako je nekonzumiranje problem.
Jan: Joj, kako znaju biti bahati... Moram priznati da sam imao situacija s današnjim tinejdžerima. Ako si počeo mutirati, to ne znači da možeš početi govoriti gluposti i biti bezobrazan.

Razlikuju li se današnji tinejdžeri od vaših nekadašnjih školskih kolega?

Nika: Vjerujem da se bilo gdje na kugli zemaljskoj u razrednom okruženju uvijek nalaze isti tipovi ljudi. Štreberi, alternativci, šminkeri, klaunovi, ekipa koja sjedi u prvoj klupi i ona koja sjedi u zadnjoj, oni koji su uvijek spremni markirati i oni koji uvijek kad se markira s nastave ostanu jedini na satu... Ima toga danas, a bilo je i nekad. Jedina je razlika što se tada nisu slušale cajke.
Amanda: Ne razlikuju se previše. Nije da smo mi bili sveci, ali kao da smo znali bolje odrediti mjeru u svemu. Ili možda samo želim uljepšati svoju prošlost, he-he. Tinejdžerima danas kao da nije važno biti kritičan i imati svoj stav, već je bitno ukalupiti se u prosjek.
Petra: Napredak tehnologije učinio je svoje. Kada sam krenula u srednju školu nije bilo mobitela. I internet nam je bio stran. Vremena bez mobitela zahtijevala su veću odgovornost, bliskost i poštovanje. Barem mi se danas tako čini.
Jan: Mislim su mladi prije nekih deset godina bili jednako ludi i otkačeni, ali sigurno slobodniji. Danas tinejdžeri koriste kojekakva 'pomagala' poput mobitela, kompjutera i drugih virtualnih gluposti koje im daju osjećaj prividne sigurnosti i stvaraju prividno samopouzdanje.

Ključni problemi današnje mladeži su:

Amanda: Kvartet: otuđenost emocija, nasilje, prosječnost, izostanak reakcije od strane autoriteta (roditelji, škola…). i njihovo nerazumijevanje prema mladima.
Petra: Nasilje, nasilje i nasilje.
Jan: Roditelji.

Koja je škola danas važnija – institucionalna ili životna?

Nika: Životna škola je po meni najvažnija škola... jedina!
Amanda: Obje. One se trebaju ispreplitati i nadopunjavati. U masi informacija mladi ne mogu čuti što ih istinski zanima, pa ne mogu odrediti ni svoje životne ciljeve i okreću se površnosti. Kao njihova vršnjakinja osuđivala sam takvo ponašanje, sada bolje razumijem zašto to čine.
Petra: I jedna i druga.
Jan: Životna, jer samo te ona može pripremiti za institucionalnu. A super je, jer često zna biti i jeftinija, ako pažljivo pratiš.

Može li kazalište pomoći mladima u odrastanju? Kako?

Nika: Hmmm... jedino si sam možeš pomoći.
Amanda: Mora i može. To mu treba biti primaran cilj. Kazalište mora stalno imati upaljen 'update mode' i promišljati o pristupima prema svakoj novoj generaciji. Predstave trebaju biti zabavne, ali bilo bi sjajno da potaknu i koju promjenu u mladim glavama.
Petra: Ako su dobro koncipirane, predstave mogu preodgajati, obrazovati, informirati, utješiti... To je snaga kazališta.
Jan: Sigurno može. Tako da stvori neki savršen svijet ili predstavi neki super lik koji odlično funkcionira u životu i u kojeg se mladi mogu ugledati, pa možda ga i oponašati. Na kraju krajeva, sve je to igra, a to je jako važno u odrastanju, ako ne možda i najvažnije.

Svi tinejdžeri, ili barem velika većina, moraju pogledati predstavu 'Punoglafka' zato što:

Nika: Mislim da je njima to jako blisko i da će uživati u predstavi od početka do kraja.
Amanda: Zabavit će se i vidjeti realnost iz drugog kuta.
Petra: Zabavna je, he-he.
Jan: Zato što četiri osobe tumače više od 40 likova, zato što je predstava životna, duhovita i zabavna i zato što je scena prepuna odjeće, tako da ako im se neki komad odjeće svidi, mogu ga dobiti po jako povoljnoj cijeni. Vidimo se.