UPOMOĆ, MOJ PROBLEM SU BULIMIJA I ANOREKSIJA

Možda će moj problem većini izgledati apsurdan i besmislen jer sam i ja sama do nedavno mislila da nemam problem i da je sve OK, no shvatila sam da su stvari izmakle kontroli. Imam 18 godina, smatram da nisam više balavica koja je opsjednuta svojim izgledom. Inače, ne mogu se previše požaliti na svoj život. Najbolja sam učenica u razredu, imam predivne roditelje, puno prijatelja, bavim se crtanjem, sviranjem, dečko mi je san svake cure... Mnogi bi rekli - savršenstvo - jer tako to izgleda. Ali ja sam najnesretnije stvorenje koje poznajem, cura koja nosi jednu veliku masku sa smiješkom na licu, a u sebi sve više tone.

Sve je počelo davno, prije više od pet godina. Onda kada sam odlučila biti savršena. S roditeljima sam se doselila u novu sredinu i teško sam se uklopila u društvo, k tome sam bila bucka i često sam zbog toga bila ismijavana. Naravno, to mi je iz dana u dan sve više smetalo, toliko da sam jednog dana prestala jesti, a zatim sam postala vegetarijanka. Uporna u svom cilju, skinula sam kojih dvadesetak kilograma u relativno kratkom razdoblju. Prijatelji su mi se sve više divili, a ja sam u tome uživala i imala sam dodatni poticaj. No ne i roditelji, oni su nakon dužeg vremena shvatili da nešto nije u redu, tj. mama me uhvatila nekoliko puta kako bacam hranu koju sam 'kao' pojela. U početku nije razumjela o čemu se radi. Sjećam se i dan danas dana kad je s tatom gledala 'Latinicu' na TV-u, a tema je bila anoreksija i bulimija. Tada je sve isplivalo na vidjelo. Otada više nisam sama sjedila za stolom. Vrijeme je prolazilo, a moji kilogrami su se polako vraćali. Nisam to željela. Kako bih popravila situaciju - ne znam otkud je tada došla ta ideja - počela sam povraćati to što bih pojela. Do dana današnjega to radim. Ponekad prođe dan-dva da ništa ne jedem, pa se onda najedem toliko da mi dođe zlo. Zatim slijedi WC školjka… Mnogo sam toga čula o ovoj bolesti i uvijek sam mislila da ću, kad dođem do željene kilaže, prekinuti. Svako jutro se budim s nadom da je tome kraj jer je to noćna mora. Vrtim se u krugu skrivanja, laži, licemjerja i ne mogu van.

Ne želim nikoga od svojih opterećivati svojim problemima, u krajnjoj liniji, za mene bi bila strašna sramota da se sazna. Sve ono kakvom me ljudi smatraju i kakvom me vide, palo bi u vodu. A to mi nije cilj. Jednostavno želim bez grižnje savjesti otići na spavanje i ujutro se sretna probuditi, ništa više.

Hvala

lijepa A.

Redakcija Teena: Tvoj problem definitivno nije apsurdan, a kamoli da bi mogao biti besmislen, ni u ludilu. Dapače, mislimo da bismo trebali krenuti upravo od tvoje potrebe za umanjivanjem značaja svoje patnje. Nije beznačajno ovo što ti prolaziš, a isto tako nije važno što bi mogao misliti netko drugi jer tvoj problem neće dobiti svoju potvrdu samo ako ga netko drugi prepozna i naglasi. Ovom rečenicom zapravo stižemo do najvažnijeg - mislimo da je tvoj pravi problem u tome što previše ovisiš o mišljenju drugih ljudi. Ovo 'previše' raste do te mjere da pokušavaš kontrolirati sebe i svoje potrebe kako bi ih prilagodila ukusu drugih ljudi, toliko da te to odvelo u drugo stanje koje ne možeš više kontrolirati – bolest. To je situacija u kojoj čovjek, nažalost, vrlo bolno (na)uči da se život ne može kontrolirati i da je najvažnije probati prilagoditi se. E, sad, normalno je da je, uz sve pritiske kojima smo svi mi izloženi kako bismo samo preživjeli u današnjem društvu, lakše ovo reći nego zapravo učiniti. No, prilagodba o kojoj mi govorimo ne ide preko noći i uključuje jednu rečenicu koju ti možda nitko nije na vrijeme rekao, a ta ti je – u životu ti treba biti malo bezobrazan! To ti se tiče one zdrave prgavosti koju uključiš kada skužiš da bi se trebala toliko promijeniti po nečijem ukusu da će te to uništiti. Onda treba stati, udahnuti i reći: OK, ipak sam važnija ja od svega na ovom svijetu, briga me za tuđe mišljenje.
Ti si očito perfekcionist koji uredno kreće u rješavanje problema tamo gdje ga zatekne, pa si tako svoju debljinu osjetila kao kočnicu da dalje napreduješ u životu i krenula u akciju sređivanja. Onda si vrlo uspješno riješila svoj problem i postigla zadovoljavajući rezultat koji ti je još uz to dodao uzvišenu dozu adrenalina i opće oduševljenje tvojih frendova, pri čemu si napokon osjetila - prihvaćena sam!

Tko se ne bi istog trena zakačio na tako fenomenalan osjećaj i postao ovisnik? No, u toj istoj sekundi se pojavio problem koji spada u rang onih zabrinjavajuće ozbiljnih - kako održati to stanje i, još opasnije, što učiniti da se ta razina održi? Nažalost, svatko tko je bio ovisan o nečemu zna da je ta potreba jača od straha da se ne prijeđe granica opasnosti. U tvom slučaju je situacija takva da si ti toliko postala ovisna o tom osjećaju prihvaćenosti da si negdje uz put izgubila kontrolu nad svojim zdravljem. Naučila si što trebaš učiniti da bi dobila takvu reakciju svojih frendova i time kontrolirala svoj status u društvu, no izgubila si kontrolu nad samom sobom. Još gore, bojiš se izgubiti ono što si tolikom žrtvom, teškom mukom postigla. Mi te kužimo, čovjek se trudi u životu postići ono što želi i to je ljudski. Ljudske su i tvoje potrebe, želje i snovi koje želiš ostvariti. No, najbitniji je način kojim dolaziš do svog cilja, a u tvom slučaju je on prešao u lagano samouništavanje. No, nisi ti kriva što ne znaš kako i što si možda pogriješila, najlošija opcija u tvom slučaju bi bila da ne tražiš pomoć, a to si svojim mailom nama jako dobro obavila. Definitivno se moraš obratiti stručnjaku za pomoć, danas postoje razne udruge u koje se možeš prijaviti i gdje rade psiholozi koji se bave baš ovakvim slučajevima. Budući tvoji roditelji znaju za tvoj problem, dogovori se s njima da se javite i da kreneš u razgovore u kojima bi dobila novu snagu da kreneš u rješavanje ovog problema. Mi smo sasvim sigurni da ti to možeš, samo si malo pogubila konce svog života koje si prije čvrsto držala u svojim rukama. I, zapamti, čovjek ima pravo na grešku i ima pravo biti zbunjen i ne znati kako i što dalje, krize se i događaju kako bi se naučio boriti. Zato ti još jednom savjetujemo - razgovaraj s roditeljima i zajedno potražite stručnu pomoć. Mi znamo da ćeš ti savršeno navaliti na rješavanje i ovog problema, samo ti želimo da do rješenja dođeš što prije! Ti to možeš! Go!

BOJIM SE ODBIJANJA

Inače ovo ne volim, ali nemam drugog izbora. Nemam problema u školi, imam dosta prijatelja, tj. sa svima sam u dosta dobrim odnosima.
Uglavnom sam uspješan u svemu što radim, makar to previše ne ističem u društvu (da ne bi ispalo da sam umišljen jer stvarno nisam, baš obrnuto). Volim društvo i komunikativan sam, poštujem svačije mišljenje i skoro nikad ne ulazim u svađu. Društvo me dobro prihvaća i poštuje, ali ne izlazim često i nisam baš neki teški partijaner, tj. ne pušim, ne pijem, ne drogiram se itd. Nisam nametljiv i ne volim zabadati nos gdje mi nije mjesto, dođem u društvo samo kada me zovu. Mislim da me društvo smatra ozbiljnim i odraslim, pametnim dečkom, barem ja imam takav dojam.
Sve ovo zvuči divno i krasno, no ja kao 17-godišnjak nikada nisam imao curu!!! Čini mi se da svi moji prijatelji imaju već svakakva iskustva, pa čak i seksualna, a ja ne mogu ni reći da sam ikada poljubio curu.
Što se tiče izgleda, nemam neki gadan nedostatak (osim malo akni, ali u normalnim količinama za dečka u pubertetu), srednje sam visine, ni mršav ni debeo, a recimo da imam i mišiće koji nisu baš previše 'iscrtani'. No vjerujem da moj problem zapravo leži u manjku samopouzdanja.

Stalno mislim da sam iz nekog razloga odbojan curama i da sam ružan. Čak je i bilo rijetkih slučajeva (možda nekoliko) kada sam čuo da cura misli da sam sladak, ali to mojoj ludoj glavi ništa ne znači. Imam dojam kao da me cure ne gledaju tako da bi im se mogao svidjeti kao nešto više od prijatelja. A ja se jednostavno ne usudim pitati curu da bude sa mnom jer se previše bojim odbijanja, misleći da sam ružan i odbojan. Jednostavno me strah da će me cura odbiti i nakon toga ispričati cijeloj školi ili društvu kako sam jadan i tko zna kakav. Kada nađem curu koja mi se sviđa, jednostavno mislim da nisam dovoljno dobar za nju... Također imam dojam da se cure stalno zanimaju za sve moje frendove, a nikada za mene (što je i istina, to se jednostavno kuži, mislim - tko je kome 'zanimljiv').

Iz svega ovoga mogu samo zaključiti da sam jaaako ružan i da me nijedna cura neće htjeti takvog prihvatiti. Možete li mi ikako pomoći? Cijenim bilo kakav savjet, jer sam već toliko jadan da sam počeo izmišljati cure i izlaske budući da ne smijem pred društvom priznati da nisam nikada imao curu niti se 'bario' s nekom, što oni rade redovito.

Unaprijed hvala!

Redakcija Teena: Za početak ćemo rado s tobom podijeliti iskustvo jednog našeg prijatelja koji, i da se prepozna, nikad se na nas zbog toga neće naljutiti. Naime, on, kao i mnogi muškarci u određenim godinama, gubi kosu! No, u njegovim očima ta situacija jednostavno ne postoji i to mi zaključujemo po njegovim redovitim molbama za nabavu 'specijalnog šampona za gustu kosu' kojim bi održavao 'zdravlje i stanje svoje kose kakva jest'. A uvjeravamo te da, blago rečeno, ima tri dlake na glavi! No, on redovno kupuje šampon za gustu kosu. I, znaš što, mi se sada žestoko moramo skoncentrirati da skužimo da on fakat nema gustu kosu jer nas je svojim čvrstim stavom toliko uvjerio u to da i naše oči vide ono što on želi. Kužiš? Znači, ti u očima drugih možeš biti sve što želiš, samo ako ih svojim duhom uvjeriš u to. No, ono osnovno na čemu moraš poraditi je – maknuti strah od poraza! Nisi ti toliko nesiguran koliko te je strah izgubiti, doživjeti neuspjeh. A taj strah ćeš riješiti samo ako već jednom - riskiraš. Gle, ti se bojiš da ne budeš loš tamo gdje je važno biti najbolji i to je OK, jer je svakom tako. No, ni Ivano Balić nije bio najbolji rukometaš u trenu kad je prvi put ulovio loptu u ruke. Bespredmetno je pričati koliko je vježbao da bismo ga danas svi slavili i klimali glavama s poštivanjem na spomen njegova imena. Znači, na svakom uspjehu treba raditi, pa tako i na ovom koji ti priželjkuješ. Jedini način kojim ćeš to postići je da, prvi sljedeći put kada budeš imao priliku, zamijeniš negativnu misao pozitivnom i kažeš sam sebi: 'Ma, pa svi mogu, zašto ne bih i ja mogao, kao da je to nuklearna fizika!' I baciš se, pa gdje isplivaš - isplivaš. Kužiš? Naravno, dogodit će ti se da te netko odbije, ostavi, povrijedi, no to se preživi i događa da bi naučio biti borac koji neće dati da ga to baci u bed. E tako ti se postaje najbolji! Kad se ne daš! Pa, ajde, digni glavu visoko, udahni duboko i - baci se! Mi smo sasvim sigurni da ćeš isplivati! Cheers!

KAKO SE PRIBLIŽITI DEČKU KOJI MI SE SVIĐA

Imam 17 godina, skoro 18. Nije da imam neki ogroman problem, nego mi treba objektivno mišljenje. Prije četiri mjeseca sam upoznala jednog dečka nešto starijeg od sebe. Iz istog smo mjesta i praktički se znamo oduvijek, ali se nikad nismo družili. Uglavnom, upoznali smo se nakon nekoliko tjedana što smo se konstantno gledali. Izlazimo na ista mjesta, tako da se događalo da smo u istom kafiću jedan stol dalje, u istom klubu metar jedno od drugog, ali nikako da počnemo razgovor. Uvijek bi samo ostalo na pogledima i ponekom, kao, slučajnom dodiru. Frendica mi stalno govori da mu se sviđam, ali u to ne vjerujem jer, eto, on ništa ne čini. Ipak jednom prilikom smo se slikali zajedno, zagrljeni, ali tu je opet sve stalo. On se i dalje mota oko mene, moglo bi se reći da me prati pogledom i tako unedogled. Više ne znam trebam li se truditi oko njega i nadati i dalje ili da jednostavno odustanem?

Soldier of love

Redakcija Teena: Pa, čuj, to je stvarno teško procijeniti i mislimo da će pravi odgovor na ovo pitanje zapravo dati tvoje – strpljenje. No, u međuvremenu, dok čekaš na njegov potez, imamo dva prijedloga koji bi mogli pokrenuti stvari s mrtve točke. Prvo pitanje/prijedlog je - postoje li neki zajednički frendovi koji bi mogli ubrzati ovaj proces? Drugi - a da ga pitaš za tu fotku? Možda ti predloži da snimite još jednu, još bolju. I naravno, držimo ti palčeve!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.