Ispričat ću vam točno kako se osjećam, možda ćete me shvatiti, možda ne. I meni se samoj teško shvatiti. Mislim da sam podvojena ličnost i teško se nosim s time. Ispada kao da nisam čvrst karakter: jednom se za nešto uhvatim i to ne puštam, no nakon nekog vremena mi dosadi, ali ja sam i dalje za to (ne zbog sebe nego zbog drugih). Na kraju ipak prevagne moja odluka tog trenutka koja je opet kratkoga roka. Konkretno se to odnosi na izbor fakulteta - mislim da sam postavila rekord u mijenjanju izbora! No postani-student moja odluka potrajala je maksimalno tjedan dana, a onda bih je opet promijenila! Mijenjam razmišljanja i raspoloženja užasno brzo, dovodim se u situaciju da samu sebe više ne prepoznajem. Trenutno me muči to što ustvari želim raditi nešto, nečim se baviti, imati hobi, a umjesto da to ostvarim, sve ostaje u mojoj glavi, neostvareno… Vrijeme provodim pred kompjutorom, uglavnom ne radeći puno korisnog, uz mene je uvijek neki slatkiš koji mi ustvari nije potreban i najveći problem od svega je konstantno jedem! Cijele dane znam provesti doma, uz grickalice. Razmišljam stalno da će biti bolje i da ću se uskoro pokrenuti. Sad sam blokirana zbog državne mature i upisa na fakultet. Užasno me to muči, želim riješiti što bolje, ali moja panika odnese svu koncentraciju i to me jako brine. Istina, treba postojati neka doza odgovornosti, ali panika mi neće pomoći. Ne znam kako da se toga riješim? Često samu sebe uvjeravam u nešto što zapravo ne mislim, bar ne u tom trenu (npr. da nisam debela jer se u ogledalu vidim donekle normalnom, ali osjećam se popunjeno i smatram da bih se bolje osjećala kad bih bila mršavija). Mislim da je problem u samopouzdanju, jer ne znam kako ga vratiti! Ne želim se više uspoređivati s drugima jer je svatko poseban na svoj način! Jedino što želim je osjećati se bolje, samopouzdanije. Najgore od svega je što mislim da to mogu postići tek kad smršavim ili se samu uvjerim u to da izgledam dobro. Visoka sam 176 cm i imam oko 67 kg. Znam da je to normalno za moju visinu, ali ja se tako ne osjećam!!! Molim vas da mi pomognete da vratim osjećaj zadovoljstva i samopouzdanje!

Redakcija Teena: Nama se nekako čini kako je lagani depra feeling jako dobra podloga za odlaganje stvari koje se moraju i trebaju obaviti, a nemaš se snage suočiti sa istima. Jer, kada si u nekom downu, uvijek ćeš naći neku dobru dušu na koju ćeš se moći prisloniti i tako malo prebaciti odgovornost sa sebe na nekog drugog. Ono što mislimo o ovim stvarima je da se mora prihvatiti i biti svjestan kako život nije laka stvar za odraditi i s time se čovjek mora pomiriti. Ako to obaviš ranije u životu, onda će ti biti normalno prihvaćati svaku težinu koja se normalno svima objavljuje u svakodnevici, naučit ćeš to odrađivati pod 'dobar dan' i nećeš prestravljeno iščekivati mogući loš ishod bilo kakve situacije. Jednostavno ćeš u sebi slagati sve više i više slojeva hrabrosti sve dok ne sagradiš zid kojim ćeš moći (o)braniti one najdublje i najvažnije dijelove sebe. No, moraš znati da u skupljanje te hrabrosti ti jednostavno moraš krenuti, to se obavlja prvim korakom i taj prvi korak ti predstavlja početak jedne nove (hrabre) tebe. Mi mislimo da je ovaj tvoj mail upravo taj prvi hrabar korak koji si trebala sama napraviti kako bi se pokrenula općenito. I svaka čast na toj snazi jer je čovjeku najteže u životu sam sebi (a pogotovo nekom drugom) priznati da mu je - teško! No, to se mora kako bi se taj problem razgradio na sitne dijelove koji se mogu, jedan po jedan uništiti sve dok cijeli ne nestane. Koncentracija ti je najvažnije stvar na svijetu. Naš prijedlog ti je da probaš par stvari kako bi krenula u rješavanje ovoga što te muči. Za početak, zašto ne bi probala preusmjeriti svoju koncentraciju na pozitivne misli, umjesto na negativne. Pazi, to je jako teško i naći ćeš se u situacijama da ti tijelo fizički to odbija, no, mogu se stisnuti zubi i uporno nastaviti dalje. Pozitivne misli su ti 'tko kaže da ja to ne mogu', 'zašto ne bih uspjela', 'baš mi je kosa/ten/struk...danas dobri!', 'baš mi se smije danas!', 'e, pa ne znam zašto, ali baš sam danas nešto sretna!'. Eto, postoji puno lijepih misli koje možeš vježbati misliti čak i onda kada to stvarno ne osjećaš, no, nađeš se u situaciji da uvjeriš sam sebe. I to je poanta cijele priče, da uljepšavanjem dođeš do prave i istinske ljepote. To čovjek radi sam sebi i nitko to ne može obaviti za njega, to je tvoja životna radna obveza. Isto tako, uvijek kada osjetiš da ti treba, dobro je potražiti podršku. To nije pomoć, ono loše naslanjanje na nekoga da mu prebaciš svoju odgovornost na njegova pleća, nego samo mala injekcija snage, kao kad ti treba vitamina. Nadamo se da smo to sada znali biti mi, a upućujemo ti na još dodatnu podršku u obliku Plavog ili Hrabrog telefona gdje uvijek možeš nazvati kada osjetiš manjak energije da sama izguraš dan. I, na kraju, zašto ne popričati i s nekim psihologom, tim potezom bi dokazala da se znaš zrelo postaviti prema životu kada to (za)treba. Evo, mi smo nabacali sve čega smo se sjetili, uvjereni smo da ćeš ti znati iz svega izvući nešto što bi ti moglo pomoći. Pa, sada samo još treba krenuti u – akciju! Go!

Haj! Prvo vas želim pohvaliti i reći vam da ste jako dobri! Imam jedan problem, kao i svi ! Naime, radi se o jednom dečku točnije frendu! On se doselio u naše mjesto kad smo bili u osnovnoj. Nakon dvije godine zaljubio se u mene, dijelio mi komplimente... Naravno, nasjela sam na to mada sam isprva odbijala biti s njim, napisala sam mu pismo (ljubavno) i poslala mu fotku! Problem je bio taj što su mi starci saznali za to i izgubili povjerenje u mene te me pratili na treninge u školu. Bilo mi je užasno! Mada sam im se valjda milijun puta ispričala i zaklela se da takvo što neću nikad ponoviti (barem ne dok ne odrastem) no i sama sam znala da sam premlada za neku vezu! Međutim nekoliko godina poslije toga sam istom dečku poslala - ovaj put sam se predstavila kao neka druga osoba - svoju sliku (lažnu) ali on je meni svoju pravu! Kada je prije nekoliko tjedana saznao da sam ja bila ta cura jako se naljutio i doslovno poludio! Ja se iskreno ne bih naljutila radi toga ali one ne popušta! Prije toga smo bili dobri prijatelji ali sada mi govori razne ružne riječi bez obzira na to sto sam mu se stvarno iskreno ispričala ali on bi me najviše volio 'izudarati' koliko je ljut! Molim vas pomozite mi jer me strah da će to on reći mojim roditeljima. Ali važno je reći da me je i prije ovog lažnog predstavljanja volio a možda me još uvijek voli, više ni sama ne znam a pretpostavljam ni on! Jako me grize savjest i ne znam što ću! Ovo s njim me je promijenilo iz korijena! Jako bih voljela da opet budemo dobri prijatelji ali znam da je i povrijeđen. Stoga pomozite! Pozdrav.

Redakcija Teena:Znaš što, nama se čini kako ljudi oko tebe nekim čudom uspijevaju nabaciti na tebe toliku težinu grižnje savjesti zbog tvojih postupaka da nije također za čuditi se što se osjećaš izgubljena. Nama općenito jako smeta krvoločna osuda nečije prve greške zbog koje te netko tjera da (za)pužeš. To jednostavno nije OK jer nema ga tko ne griješi i treba ga samo upitati kako bi njemu bilo da ga se okrutno osudi jer je jednom nešto pogriješio. Čovjeku uvijek treba pružiti šansu, ali tako da je on osjeti, a ne da samo kažeš, a osjećaš da te i dalje osuđuje. Ti to nisi dobila. OK, skužili smo da si nešto pogriješila po kriterijima svojih roditelja i tu se nećemo miješati. No, takva reakcija je prouzročila da si sada napeta jer osjećaš da ti nitko nije oprostio do oslobođenja krivnje, pa će iz te napetosti sada kretati samo daljnji krivi potezi. Jer, znaš kako se kaže, jedna loša situacija rađa drugu. Nama je sasvim normalno da si imala želju napraviti nešto po pitanju svog srca, ali isto tako nam je logično da si, od straha od nove osude, jednostavno napravila opet krivi potez. I tako će biti i dalje jer jednostavno ne možeš predvidjeti, niti znati kako će ljudi oko tebe reagirati i zapravo se toga najviše bojiš. To je paralizirajući osjećaj, težak i nije čudo da nisi napravila kako treba. Što se tog dečka tiče, možemo shvatiti da se ljuti na laž i to je potpuno normalno. No, isto tako nam se čini da je unio malo previše strasti u svoju ljutnju, onu mrvicu koja bi sada tebe trebala natjerati da kreneš puzati, a to ti je mrvica previše na koju mi osobno uvijek kažemo – 'dosta!'. Ljubav se rijetko u sekundi izvrne u totalnu mržnju, no, ako i kada se to dogodi, onda se treba dostojanstveno povući iz priče jer se tu onda zapravo nema puno toga za učiniti. Kužiš? Nama se čini da bi bilo mudro sve usijane glave sada pustiti da se ohlade i time dozvoliti da se situacija smiri. Tek nakon dobrog hlađenja, može se pokušati sjesti i popričati. No, ako i tada bude inzistiranja da se ne može oprostiti, onda treba dići visoko glavu i krenuti dalje jer čovjek koji ne zna i ne može oprosititi nije laka osoba za podnijeti. Pa onda to dođe kao nagrada jer zaslužuješ bolje. Evo, odluka je sada na tebi, moraš sjesti, promisliti i vidjeti slažeš li se sa ovime. Ako da - znaš što ti je činiti. Mi smo sigurni da ćeš ovaj put znati povući pravi potez! Sretno!

Bok, javila sam vam se već nekoliko puta i stvarno ste mi pomogli. Dobro, sad mi se čini da su prije bili stvarno bezazleni problemi ali ovoga puta mi se baš i ne čini tako pa bih vas molila da mi pokušate pomoći.
Imam 16 godina, obitelj mi nikad nije bila savršena, ali navikla sam se, kako je tako je. Bilo je svakakvih trenutaka ali preživljavalo se. Mogu reći da sam sretno živjela.
Roditelji su mi rastavljeni još otkad sam imala pet godina, s tatom sam u OK odnosima ali ne posebno bliska. Živjela sam s mamom, prabakom i bakom koja ima kuću do naše ali je često bila i kod nas kćer od prabake. Znam, čudno.
Mama je po cijele dane radila, nakon posla bi otišla do dečka s kojim je već osam godina i koji mi je više tata od pravog tate. On živi u gradu a kako smo mi malo u periferiji, dok bi došla doma bilo bi već 19, 20 sati, tako da sam ja praktički po cijele dane bila s prabakom. Ona mi je kuhala, brinula se za mene, odgajala me i bila uz mene otkad znam za sebe. S bakom se baš i ne slažem najbolje, kao ni mama, a ni prabaka, ali ona ju je još nekako trpjela. Ima neke psihičke poremećaje i stvarno je teško biti s njom. Ali evo, sve je bilo OK dok prabaka nije umrla. Iznenada. Do zadnjeg dana bilo je sve normalno i nismo to uopće očcekivali. Bilo je to prije nekih mjesec dana. Otad smo ja i mama u stanu kod njenog dečka. Ona je rekla da ne želi živjeti s bakom a ne želim ni ja. Posjećujemo je ali zbilja je teško. A nije ni njoj baš najbolje, živi sama samcata i nema prijatelja ni nekoga na koga bi se mogla osloniti osim nas. Možda zvučim bezosjećajno kad kažem da mi je bolje bez nje, ali uz sve svađe i ružne riječi koje sam proživjela... Svađala se s prabakom stalno, a ona je bila jako osjećajna.. Sve ju je pogađalo, ali uvijek joj je opraštala...
Nisam navikla na promjene, očito. Dobro mi je tu, ne mogu se žaliti. Mamin dečko mi je kao tata. Nije ni da sam tamo gdje sam živjela imala neke super prijatelje koji mi jako nedostaju. Imala sam, ali i dalje ih viđam jer svaki dan idemo u školu, nalazimo se… Uz to imam i jednu najbolju prijateljicu koja mi znači stvarno puno, sve joj mogu reći i mogu biti zahvalna što je imam. Družim se s još nekoliko super prijatelja… Ne znam što bih bez njih. Ali i dalje sam bezvoljna. Ima trenutaka kada sam stvarno sretna, a sretnom me čini društvo, izlasci.. Ali, opet se vrati ta neka nostalgija, tuga. Nedostaje mi i prabaka koja mi je kao druga mama bila. Fali mi i stara kuća, puno se toga promijenilo… Čim se sjetim svega, naviru mi suze na oči. I stalna pitanja! Svi me živciraju jer me stalno ispitkuju kako to da sam se preselila.

Objasnim im obično da mi je prabaka umrla, ali ne govorim im za psihički poremećenu baku. I meni zvuči sve to čudno. Ali jasno mi je da ne bih mogla živjeti sama s bakom, mama bi radila i morala bi se vidjeti i sa mnom i s dečkom i to bi bilo nemoguće uskladiti.
Još me malo pogodilo da ništa neće biti s dečkom s kojim sam se nadala da nešto bude. Nisam zaljubljena u njega ali bilo bi lijepo imati nekoga za koga znaš da mu je stalo do tebe i da mu se sviđaš. Našli smo se još prije nego se moj život ovako promjenio, upoznali se zapravo tad, jer je on samo frend od frendice, zabrijali i dogovorili se da bi se trebali bolje upoznati i da ćemo se naći. Od tada smo se čuli kratko, rekao je da će se javiti, zvučao je zainteresirano međutim saznala sam od frendice da se ne želi vezivati, ali da to nema veze sa mnom. OK, sva sreća da nisam zaljubljena jer bih se inače slomila do kraja. Eto, čini mi se da nikako da mi krene. Prije su me mučili samo problemi tipa dečka, društva, samopouzdanja ili ne znam čega sve ne. Ali sada me stvarno strah. Strah me da ne završim u depresiji ili s nekim poremećajem. Ovo je previše! Nemam koncentracije, učim ali ništa ne naučim, iako dosad nisam imala takvih problema.
Molim vas da mi date neki savjet. Što da napravim, kako da budem bolje. Hvala!

Redakcija Teena: Shvaćamo! I ne bi nam vjerovala, nećemo ići previše u detalje, ali zbilja razumijemo o čemu pričaš. Teško je povjerovati da cijeli život koji tako dobro poznaješ može samo tako nestati u jednoj kratkoj sekundi za koju nikako nisi pripremljen. Ništa ne ukazuje da će doći do nekog sasvim novog, nepoznatog života u kojem ti se čini da ne prepoznaješ ni mirise, ni okuse, a čak ti se ponekad čini da moraš iznova učiti hodati po ovom svijetu. Reći ćemo ti jednu stvar, nitko to ne može znati osim onih koji su ovaj osjećaj preživjeli na vlastitoj koži. To je kao s gripom, ne možeš nikome opisati što je to ako je nisi prebolio, isto je s ljubavi, ne možeš znati što je to ako nisi volio. A tako je i sa smrću. Smrt je najveće životno iskustvo i jedna velika istina. I nitko ne može znati kako se smrt osjeća ako je nisi preživio. Pogotovo nekog bliskog. Nije tu samo problem što fizički nema osobe koju toliko voliš, nego što je nitko više ne može zamijeniti i mi uvijek kažemo da to nije osjećaj praznine nego se osjećaš 'u praznini', kao da si u njenom središtu. Ona je u tebi i oko tebe. Ispisali smo otvoreno sve ove teške riječi jer su nas neka osobna iskustva naučila da se sa svime ovime čovjek mora jednostavno hrabro i otvorenih očiju suočiti. Nema druge. To boli neopisivo, no, u isto vrijeme daje šansu za onog tko živi dalje da rješava u sebi tu bol i krene dalje sa svojim životom. A to se mora. Tebi je cijela ova situacija još jako svježa i nadnaravno bi bilo očekivati da se možeš osjećati bilo kako nego tužno i izgubljeno. Jer promjenu koju si sada doživjela nitko ne može shvatiti osim tebe koja je živjela s tom prabakom. Zato ti savjetujemo da se okreneš sebi i ne skrivaš od same sebe ni bol, ni strah, ni tugu, ni suze.

Sve to ti sada treba kako bi ti jednog dana bilo bolje. Tuga se mora odraditi i to hrabro. I može. No, drugim ljudima doziraj taj osjećaj koliko ti misliš da treba. Ne treba ti dodatna težina da shvatiš da netko ne razumije kako se osjećaš iako je to ljudski jer ljudi žive svoje živote i imaju na to pravo. No, pazi, ova situacija se događa svakome, nekome prije, nekome kasnije, no, jednom se svi suoče s bezdanom tuge. I to u životu treba odraditi hrabro. Mi baš i ne osjećamo da ljudi zauvijek odlaze. Uvijek ih imaš tu negdje, najviše u sebi i tu treba crpiti novu snagu. A najveća ti je motivacija da hrabro od svog života napraviš nešto konkretno jer to radiš za nekoga tko je s tolikom ljubavlju živio za tebe. To je obveza, nastavlja se dalje u ime onih koji su živjeli za nas. To treba zapamtiti. To znači da imaš pravo na sve što ovaj život čini - smijeh, ljubav, veselje, tugu, suze, zabavu, bezbrižnost, ozbiljnost, zrelost... Baš sve moraš obuhvatiti u svoj život jer tako dokazuješ svojoj prabaki da te je dobro pripremila za ovaj život i upravo iz tog razloga se ne smiješ izolirati od ničega. Dapače, sada se baš još žešće trebaš skoncentrirati na svoj život i na sve što ti čini zadovoljstvo i mir. No, tugu sada moraš odraditi i kada god je osjetiš, radi kako osjetiš. U međuvremenu, puno pomažu šetnje u prirodi, druženje s ljudima i životinjama, neke aktivnosti kao pomaganje drugima. Oslušni malo sebe iznutra da vidiš u kojem smjeru bi sada mogla krenuti. Smrt čovjeka tako izmijeni da nikada više nije isti, no, onaj novi čovjek koji se rađa iz nečijeg bolnog odlaska može biti još bolji, hrabriji i jači. Što se tiče organizacije novog života, to je jako bolno ali, vrijeme čini da se nove navike pretvore u normalnu rutinu. Probaj otvoreno porazgovarati s mamom o ovoj promjeni, to ti može pomoći da se osjetiš ponovno centrirana u novoj ravnoteži. Žao nam je da ovako rano moraš prolaziti te bolne stvari, no, ako ćemo tražiti pozitivno u svemu, onda ćemo reći da je ovo šansa da izgradiš sebe još bolju. Za nju. Također ti predlažemo da nazoveš Hrabri ili Plavi telefon, obratiš se prijateljima, pričaš s mamom. Znaš kako se kaže 'samo reci riječ i ozdravit će duša moja'. E, pa riječi liječe. Zato pričaj, nemoj se zatvoriti. Eto, znamo da smo bili iznimno opširni, ali, ne žalimo ni vremena, ni mjesta da podijelimo sve što smo mogli od sebe. Onome tko je bio u ovakvim situacijama znamo da će značiti, a htjeli smo dati sve od sebe. Nadamo se i da će i tebi to nešto značiti a to da ćeš biti dobro, to znamo sigurno. Samo treba vremena. Hrabro glavu gore i još hrabrije dalje! Ti to možeš! Uz tebe smo!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.