A zašto mislite da vam pišem nego zato što imam problem! Dakle, idem u srednju školu, ocjene mi i nisu baš nešto, no to nije ni bitno. E ovako, ne mogu naći curu, što i nije toliki problem da ja sad s prijateljicom nisam došao do zaključka da se ja zapravo ne volim upoznavati s ljudima i što je još gore ja sam zaboravio kako se upoznaje s drugima. Ulovio sam sam sebe kada me prijatelj zove van da ne želim ići jer mi se ne da (što je zapravo samo izgovor da ne moram pričati s drugim ljudima). Danas sam nakon dugo vremena izašao, nisam vidio toliko ljudi već dosta dugo, kao da sam zaboravio hodati (OK, ovo je sad preuveličavanje ali tako sam se osjećao). Kada sam vani na kavi s frendovima iz srednje nemam o čemu pričati s njima, uglavnom šutim i razmišljam o tome kakvi su to debili! Ne volim pričati s nepoznatim ljudima, a kako ću onda upoznati ikoga (da napomenem da idem u tehničku srednju školu, tako da su šanse da sretnem curu dosta niske, a i kad sretnem neke ignoriram ih). Ne mogu više tako niti neću…. Čuo sa od prijateljice da postoji neka emisija na MTV-u s ljudima sličnim meni – povučenima u sebe. I da u toj emisiji drugi ljudi pomažu njima te da je razlika prije i poslije toga nebo i zemlja. Hm, da bar to mogu vidjeti. Je li mi vi možete dati bilo kakav savjet kako da si pomognem jer moje komunikacijske vještine postaju sve manje i manje? Hvala!

Redakcija Teena: Kako da ne, pa bila bi prava šteta da ti dozvolimo da ostaneš u ovoj kornjača-fazi kada si u ovom mailu jasno pokazao da posjeduješ iznimno dobar potencijal da se uključiš u ekipu i uživaš u životu. Prva super stvar koju si napravio po ovom pitanju je da si sjeo, pa sve lijepo naširoko napisao i ispričao nam. Pa, tko kaže da onda ne možeš. No, bitno je i – htjeti! I tu si zaradio ocjenu 'odličan' jer si poslavši ovaj mail i činjenicom da si to jasno i rekao, pokazao da i hoćeš. Bravo!!!! Sada samo moraš čvrsto uloviti ovu svoju volju i ne puštati je od sebe na miru i polako, uporno, ne odustajući, početi raditi. A to znači natjerati se, iako ti je muka, zlo i povraća ti se, ali natjerati se ipak izaći s društvom i usput se jednako ovako natjerati sudjelovati u svim razgovorima u koja se uloviš. Pa mislio da je u pitanju debil ili ne jer pravog i dostojnog sugovornika čovjek mora zaslužiti svojim trudom i radom. Kužiš foru? Znači, moraš životu pokazati volju i trud i jednog dana zaslužiš baš onu situaciju koja ti dobro liježe na zadovoljstvo. A ti si, vidimo, na pravom putu. Usput, savjetovat ćemo ti i ono što svima kažemo jer nas nikad ne mrzi, nazovi koji put i Plavi ili Hrabri telefon, tamo se anonimno možeš napričati do mile volje i vježbati koliko hoćeš. Nabacit ćemo i ono što vrlo često ovdje ljudima nabacujemo, pa nas opet neće mrziti da i tebi nabacimo, jedna stručna ruka bi te još lakše vodila kroz komunikacijske vještine i vrhunskog uspjeha u tome. Ta stručna ruka se stručno zove – psiholog! Pa, evo, sada neka tebe ne mrzi organizirati sebi ovu podršku kako bi ti svi pomogli da kreneš u pobjedu samog sebe. Mi znamo da ti to možeš i da ćeš uspjeti! Go! U akciju!

Stalno čitam vaše savjete i mogu vam reći da ste stvarno super za nas tinejdžere.
Pa da krenem sa svojim mukama. Dakle, sve je počelo prošlog ljeta. Imam 17 godina. On je godinu dana stariji od mene i jedan je od najpopularnijih dečkiju. Znala sam ga iz viđenja i uvijek mi je bio zgodan. Jednom sam bila na tulumu gdje je on došao sa svojim društvom, sprijateljili smo se, sve se vrlo brzo izdogađalo. Zabrijali smo… Nakon toga smo se nastavili viđati iako nikad nismo postali službeni par, tj. baš ono cura i dečko. E sad, postoji jedan veeeliiikiii problem - ja sam sasvim obična cura, a on je super komad i dio popularne ekipe za kojom sve cure lude. Bile su ljubomorne na mene ali sve sam to ignorirala. Meni se on sve više sviđao a počeli smo i sa seksom. Ali još uvijek se često pitam - što on radi s curom poput mene (nisam ni popularna ni jako zgodna)?
Kako da saznam što on misli o meni i što namjerava sa mnom? Ne bih htjela da on to shvati kao neku prijetnju i ultimatum, ali ne želim da se naša druženja svode samo na brijanje i seks! A ne želim ga ni izgubiti (iako nismo zajedno). Ne želim ga ni proganjati jer se bojim da ću ga otjerati. Što da napravim?
Pomozite mi!

Redakcija Teena: Mi ti o ovome mislimo da je prvo što trebaš napraviti, sjesti, udahnuti, pa onda dobro, dobro poraditi na izbacivanju jedne vrlo kričave rečenice, koja doslovno vrišti u tvom mailu, iz svog života. To je ona 'još se pitam što on radi s curom poput mene jer nisam ni popularna, ni zgodna'. E, ovako, ako i dalje nastaviš ovako sebe procjenjivati, kao da postoji neko tržište na kojem svatko dobije svoju etiketu s vrijednošću i cijenom, onda ni nećeš osjećati da si osoba i kao takva vrijediš (bez etiketa i cijena) i prešutno ćeš poklanjati svoje tijelo jer misliš da to 'onaj bolji od tebe' zavrjeđuje. A time ćeš mu samo nastavljati davati do znanja da upravo ovako misliš o sebi i da nečega boljeg nisi ni vrijedna. Usput ćeš mu ovime još dati i do znanja da sebe uopće i ne voliš, pa te pitamo, ako ti sama sebe ne voliš, što misliš da bi trebao (za)voljeti on? Kužiš? Svime ispisanime ti samo želimo reći da si se sama stavila u ovu situaciju koja se lako može nazvati slijepom ulicom i to samo zato što te je njegova (pro)cjena na tržištu toliko zaslijepila da si izbrisala iz memorije riječ - samopoštovanje. I time se dovela u pat-poziciju. Možda smo malo i preotvoreni, da ne kažemo grubi, ali, mislimo da i tebi i svima koji ovo čitaju, a mogli bi se prepoznati u ovoj situaciji, treba malo žešće otrežnjenje i naglo brisanje magle i zamućenog pogleda na samog sebe i svijet. Nisi postavila uvjete, nisi nacrtala granice, dozvolila si da te njegova titula jednostavno pregazi i sada si se našla u sjenovitoj vezi. Ona postoji ali je nitko ne vidi i za nju se (ne smije) čuti. To je kao da ne postojiš i boli jako jer ti gazi dostojanstvo kao čovjeka budući bi normalno bilo da on puca javno od sreće što te ima u svom životu. Za ispravak ove situacije su potrebni oštri rezovi, koji će te boljeti manje nego cijela ova maglovita situacija u kojoj se krećeš kao sjena same sebe. Predlažemo ti da mu uskratiš poklanjati svoje tijelo, kao zahvalnost što te uopće gleda, i da usput digneš glavu jako visoko i uključiš svoj ponos i dostojanstvo. Ovo je rizik, ali, mislimo da će te ishod ovog rizika svakako boljeti manje nego ova situacija u kojoj si zapravo nevidljiv čovjek. Usput, ovim oštrim rezom možeš postići da i on progleda i naglo te ugleda kao - osobu! Od tog pogleda do prave veze ti je vrlo kratak put. Pa, evo, budući si trčala kroz slijepu ulicu u punoj brzini i sad dotrčala do visokog betonskog zida, nema ti druge nego da ga, možda na težak način, probaš preskočiti. Ili možeš ostati gledati u zid jer natrag ne možeš. Evo, ovo ti je naše mišljenje, odluka je, svakako, samo na tebi. Želimo sreću općenito i da pametno odlučiš!

Želim Vam prvo zahvaliti na Vašim savjetima jer su mi stvarno puno pomogli, a sada vam se javljam jer imam još jedan problem. Odnosno, malo više problema. I više ne znam što da napravim. Moj život je kao jedan veliki kaos. Ne vidim početak ovoga i sve se čini zbrkano, kao da ne prepoznajem sebe u moru ljudi i događanja.
Kada sam imala pet godina, roditelji su mi se rastali. Tada me to nije previše pogađalo. Imam u redu odnos s majkom, ali s ocem se ne čujem i po godinu dana iako živi veoma blizu. Nekada mislim da me uopće ne voli, stalno vrijeđa mene i majku i sve što ima veze s njom. Zato i nismo baš u dobrim odnosima. Većinu vremena dok sam s njim je on dobar, i fali mi to, jako, ali nekada one ružne riječi ipak imaju veći utjecaj na mene od lijepih. On se opet oženio, nemam dobar odnos s njegovom ženom i ima još troje djece. Osjećam se usamljeno kad sam s njima…
A majka i ja... Super nam je i zahvalna sam što je imam i što je tako dobra prema meni. Ali nismo baš u nekoj dobroj financijskoj situaciji. Nikada nisam željela neke skupe stvari ali... Bilo bi lijepo biti osiguran, za daljnje školovanje ili izlaske i slično. Također smo se selili više puta. No naučila sam se živjeti s tim.
Eh, da, tu je i ljubav... To traje već godinu dana. Čak i malo duže. Oboje imamo 17 godina, i zaljubljena sam u njega više od godinu dana. Ja sam mu se sviđala u početku, no previše sam se bojala da bi imala dečka pa sam ga nažalost odbijala. Zbog toga se grizem još i danas. U biti, znam da mu se ne sviđam, iako pričamo svaki dan, svaki dan se družimo i vidim da me voli, ali samo kao frendicu! E sad, ne želim vas pitati kako da ga osvojim jer ovo traje duže od godinu dana i, vjerujte mi, već sam umorna od svega skupa. I od plakanja i od lažnih nada i svega. Željna sam neke ljubavi i pažnje koja nije s obiteljske strane. Iako imam dosta prijatelja, ponekad se zbilja osjećam usamljeno. U osnovnoj školi me nisu prihvaćali. Najbolja frendica je prestala razgovarati sa mnom i nakon toga teško mi je opet vjerovati ljudima.
Nikad nisam imala dečka, a ovaj koji mi se sviđa je nedavno prekinuo s curom. Ne znam što da radim, ne mogu ga zaboraviti. I nekako se čini da ne mogu pronaći nikoga za sebe, nikoga koga će biti briga.
Zbog njega se najviše osjećam tužno. Teško mi je izaći iz te kolotečine. Zaljubljena sam u njega.
Osim toga, sve me to udaljuje od vjere. Prije sam nekako bila privrženija Crkvi a sad... Nekako se sve spontano posložilo. I to nije ispalo lijepo.
Molim vas za neki savjet, bilo bi lijepo jer sve ovo je malo previše za mene. I ispričavam se na opširnosti.

Redakcija Teena: Za opširnost se ni u ludilu nemoj ispričavati jer sve što si nam ispričala nas vodi do zaključka da je tebi, za tvoje godine i u ovom trenutku, život posložen prilično teško. Zbog toga bi te, kao prvo, savjetovali da još više proširiš ovu opširnost i to žešćim stilom jer definitivno moraš izbaciti sve loše što ti se dogodilo tijekom ovih tvojih prvih 17 godina. Kužiš? Zato ćemo te odmah uputiti na Plavi ili Hrabri telefon, kao i na razgovor s nekim psihologom jer ti hitno moraš krenuti s (velikim) čišćenjem svoje duše. Ako poslušaš ovaj savjet da se nekome otvoriš i pustiš tu bujicu negativnosti iz sebe, napravit ćeš najbolji životni osobni potez koji si ikada mogla povući. Gle, nama je uvijek najteži osjećaj kada ovdje pročitamo kako netko od tako malo godina nije dobio priliku za najbolju stvar u životu - bezbrižnost! No, kad je već tako i ako je to stvarno tako, onda čovjek ne smije dozvoliti da mu tuga paralizira drugu šansu da kasnije u životu tako bude. Ako ne pričaš o svom problemu, onda se u njemu zadržavaš i zakopavaš, a to ti samo znači da ne možeš krenuti dalje, a ovo, pak, vuče za sobom činjenicu da si eliminiraš šansu za bezbrižnost - ikad! Zato treba biti hrabar, kao što si ti sada bila pa nama poslala mail i sve lijepo ispričala, pa organizirati sam sebi cijeli sustav pomoći dok se ne očistiš, oporaviš pa da možeš krenuti dalje. Nije nam neko čudo da se osjećaš usamljeno jer mislimo da su odnosi tvojih roditelja uvjetovali da se osjećaš kao da si 'ni na nebu, ni na zemlji'. Još kao ovome dodaš da tebe i mamu muči osnovno, a to su financije, čovjek ni ne može od tebe očekivati da se osjećaš poletno, hrabro i lepršavo. Vjeruj nam, ni ljudi u zrelim godinama, kada prolaze ovakve situacije, ne mogu reagirati drugačije nego isto kao ti i to je normalno. Zato mi uvijek volimo reći da je to normalna reakcija na nenormalnu situaciju. Bilo bi stvarno puno više zabrinjavajuće da si, uz sve ovo emocionalno cool, to bi već upućivalo na veće probleme u tebi. Zato, prihvati svoju tugu i kreni je raščišćavati. Tek kada to počneš, taj rad na samoj sebi i kada osjetiš da si raščistila barem 30 posto tužnog taloga iz sebe, onda možeš, rasterećena od tih 30 posto loše težine, lepršavije krenuti u osvajanja. Tada si već spremnija nekome nešto od sebe dati. Kužiš? Uz put, moraš se malo i zavoljeti jer drugi ljudi uvijek vole osjetiti i vole voljeti ljubav koju za sebe možeš imati. A preporučili bi ti i da se zavoliš pod hitno jer ovo sve što si prošla sa samo tih malih 17 godina, a usput si, koliko vidimo, ostala tako smirena i zrela je samo drugima za - diviti se! Jer, neke cure tvojih godina sada histeriziraju oko izgrebanog laka za nokte i vjetrom uništenog friza, kužiš, a ovo sa čime si se ti izborila i ostala zadivljujuće razumna je za reći - pa, stvarno, svaka ti čast! Znači, podlogu, i to vrlo čvrstu, sama u sebi posjeduješ i imaš, sada samo trebaš malu pomoć stručnih ljudi koji će te ne jednako tako stručan način voditi da dođeš do one mirno posložene i hrabre sebe. I sve će se, nakon toga, posložiti kako treba. A i mi smo tu kada i ako zatreba! Ti to možeš, pa - kreni! Sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.