Jeste li čuli onu priču o bračnom paru koji je imao sinčića i magarca? E, pa, odlučio bračni par malo putovati svijetom sa sinčićem i magarcem i stigao do prvoga sela. Sinčić na magarcu, roditelji pješice. 'Pogledajte to razmaženo derište', šaputali su seljani, gledajući kako turisti prolaze njihovim šorom. 'Mali se vozi, a starci deru noge.'

Doista, nema smisla, reče žena, pa dječačić sjaše, a muž uzjaše. Došavši u drugo selo, domaći stadoše mrmljati: 'Muški šovinist. On na mazgi, a žena i dijete pješice, kao da smo u srednjem vijeku.'

Doista, nema smisla, prizna muž, siđe s magarca i na njega sjedne žena. Stigavši tako u treće selo, čuju kako seljani za njima šušketaju: 'Komotna rospija. Papučar i nejačak cipelcugom, a gospođa se štedi.'

Doista, nema smisla, prizna bračni par, pa svi troje sjedoše na magarca. Prolazeći četvrtim selom, osluhnu zgražanje seljana: 'Užas. Jadni magarac. Treba pozvati društvo za zaštitu životinja.'

Doista, nema smisla, prizna bračni par, pa svi troje siđoše s lipsale životinje i pješice krenuše u peto selo, gdje ih seljani dočekaše smijehom: 'Koje budale! Imaju besplatan prijevoz, a svi troje na noge...'

Neka selo priča...

Eto, bilo kako bilo, bit ćete namagarčeni, netko će vas ogovarati. Zato pustite neka selo priča. Ali nije to lako. Francuski pisac Antoine de Rivarol kaže da od deset osoba koje govore o vama, devet vas ogovara, a ona jedina koja vas hvali često to čini loše. Očito nismo u stanju živjeti svoj život i pustiti druge da ga žive, jer bi u protivnom svijet bio malo drukčije mjesto.

Zamislite svijet bez ogovaranja i trača. O čemu biste raspravljali u uredu? O čemu biste razgovarali s prijateljicama na subotnjoj kavici? Što biste čitali u novinama? Kada bi sve činjenice bile provjerene i ne bi dolazile iz izvora koji želi ostati anoniman i kada bi se zabranile riječi 'navodno', 'čuje se' i 'nagađa se', ne bi bilo senzacionalističkih tema zbog kojih ih kupujemo. Ne bi bilo ni ispravki pisanih mikroskopskim slovima, nakon čega trač ostaje vječna mrlja na otračanom, jer u narodu vrijedi da u svakom traču ima pola istine.

Seoskim babama osušila bi se usta. Kada ne bi bilo tračeva, celebrityji, zvijezde i slavni bili bi dosadni kao i mi sami, a onda ne bi bili celebrityji, zvijezde i slavni. Zato im ne zamjerite ako sami lansiraju trač o sebi, jer trač je, kažu oni, dio njihove profesije. Gore od toga što vas tračaju samo je to da vas nitko ne trača, rekao bi O. Wilde.

Bez klevete, te više faze trača, sudnice bi zijevale prazne, a suci gladovali. Koga bi mogli osuditi zbog nanošenja duševnih boli? Bilo bi manje rata, jer u ratu istina je prva žrtva. Politika ne bi bila najveća kurva. U izbornim utrkama glasači bi se dosađivali životnim temama i gospodarstvom. Ne bi bilo ostavki zbog seks skandala i pripetavanja o porijeklu imovine političara. Internet bi bio isušena močvara. Jeste li znali da je, zahvaljujući internetu, traču dovoljna minuta da obiđe svijet? Da biste sočno tračali, ne treba vam ni kavica ni slušatelji oko vas. Dovoljno se uključiti na kakav forum pa da s anonimnim sugovornicima, također anonimni, perete usta žrtvama uz njihova puna imena i prezimena, optužujući ih da po hotelskim sobama zarađuju za dizajnerske krpice ili da varaju muževe i žene. I nikome ništa. Vi bezgrešni, anonimni i zadovoljeni, otračani goli. Uostalom, zašto ne trač, kad vam je Brecht poručio da ne vjerujete onome tko o svakome govori dobro.

Tračanje - liječenje frustracija

Ogovaranje je zapravo usporedba vas s drugima, jer se pretpostavlja da se ono zbog čega osuđujete drugoga ne odnosi na vas. Ako tračate kolegicu zbog očijukanja na poslu, pretpostavlja se da ste vi bezgrešni. Jeste li? Ili je to vaš obrambeni mehanizam, liječenje frustracije, ispušni ventil koji usput zna pokazati na čemu zavidite nekome drugome. I pazite, tko s vama ogovara, ogovarat će i vas, kaže turska poslovica.

Ogovaranje je kao ruž: nalazi se na usnama svih žena, kaže jedan francuski mislilac. Ali koje žene? Najviše ogovaraju muškarci, tvrdi studija Sveučilišta u Oklahomi, po kojoj on na to troši 76 minuta dnevno, bilo na pauzi za ručak, bilo poslije posla, a ona samo 52 minute. Trećina muškaraca najsretnija je ogovarajući druge na poslu, a više od polovine ih tvrdi da tako brže postaju dio poslovnog tima. Ali okrenite se oko sebe pa ćete vidjeti da najviše tračaju najlošiji radnici, svoju lijenost ili neznanje kompenzirajući širenjem tračeva o kolegama. Tračaju zato da sebe dožive boljima, zauzmu bolju poziciju na poslu, privuku pozornost, osjete se članom krda i razbiju dosadu. Što je veća nesigurnost, to je više tračeva, pokazuje spomenuto istraživanje, naročito u doba recesije i gubitka radnih mjesta, kada čovjek čovjeku postaje vuk, krveći se oko sve tanjeg komada mesa, a 63 posto ispitanih menadžera izjavljuje da je trač poguban za radno okruženje.

Trač, ogovaranje, klevete i spletke nisu iskorijenjeni otkada je svijeta, pa ni mi nismo iznimka, ali imajte da umu da svaka budala zna kritizirati, osuđivati i zamjerati i da većina budala to čini. Ono što nas razlikuje od budala jest posjedovanje karaktera i samokontrole da možemo shvatiti i praštati. I, kako reče stari Dostojevski, budete li na svom putu do cilja zastajkivali da gađate kamenom svakog psa koji na vas zalaje (kao u onoj priči o bračnom paru, dječačiću i magarcu), nećete nikada stići do tog cilja