Vjerojatno se radi o potrebi da iz sebe izbacim sve što mi je na umu.

Zadnjih dana se osjećam tako izgubljeno. Okolina me na neki način pritišće, no ništa od toga nije tako strašno... Ništa me ne muči toliko koliko me muči ova misao. Ne znam na čemu sam. Sjedimo visoko na stepenicama, daleko od svih.
Sami u svom svijetu. Prvi dan ove zime. Prvi dan s predivnim srceparajućim žarko crvenim zalaskom sunca. Prva toplija večer. Nebo je posuto zvijezdama, mjesec nam je blizu toliko da ga možemo dirati. Ili se to barem tako čini jer si ti pored mene. Činiš me sretnom. Prvi put u životu nostalgiju i uspomene ostavljam iza sebe. Samo zato što uživam biti uz tebe... Biti s tobom. No znam da nije onako kako bi trebalo biti. Osjećam to. Jednostavno, nisam sigurna je li to ono što želim. Želiš li ti ovo?

Voljela bih promijeniti nešto. Voljela bih da smo drukčiji, bojim se da nisi sretan. Nisi zaljubljen, ne voliš me. Vjerujem da si i sam svjestan toga, no ne želiš me povrijediti. Znam zašto. Jer ti je stalo do mene. I to je sve. Što onda osjećaš? Koliko još čekati? Oboje smo shvatili jedno. Kad i ako ovo završi, jedino čega se bojimo je to da više ništa neće biti kao prije. Da se nećemo jedno drugome obratiti. Nećemo biti važni jedno drugome. A to je bolno. Nakon ovoga što smo imali, to bi bila patnja. Ne želim te izgubiti. Ne želim da me zaboraviš. A sada gledaj, kako skidam šminku sa svog lica, prije nego što zaboravim tko sam.

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.