Znate li za sudbinu Aralskog jezera? Modno osviješteni za njega možda nikada nisu čuli. Smješteno je u središnjoj Aziji između Kazahstana i Uzbekistana. Nekad četvrto najveće kopneno jezero u svijetu s površinom 68.000 četvornih kilometara, unatrag pola stoljeća izgubilo je 35 posto vode. Razlog? Sovjetska je vlada svojedobno odlučila preusmjeriti dvije rijeke koje ga napajaju, Amu Dariju i Sir Dariju, na područje pustinje, kako bi se tamo uzgajale neke kulture, među njima najvažnija pamuk. Sovjeti su željeli da im 'bijelo zlato' bude najveći izvozni adut, što su na kraju uspjeli, jer je nekadašnja sovjetska republika Uzbekistan danas poslije Kine drugi najveći izvoznik pamuka u svijetu.

Koliko vode treba potrošiti za jednu majicu?

Ali pod koju cijenu? Nekada djevičanski čistom, prebogatom ribom i plodnom obalom, jezeru je zbog gubitka vode pet puta narastao salinitet, pa se sada, jalovo i prazno, pretvara u slanu stepu dok se istočni dio već pretvorio u pustinju Aralkum. Obalno stanovništvo, pretežito ribari, ostalo je bez posla i razbježalo se, ostali su prazni gradići i sela, a na isušenim obalama zjape groblja nasukanih brodova. Ljeta su postala suha i vruća, zime dulje i hladnije, bjesne oluje raznoseći prašinu i sol... Ukratko, riječ je o jednoj od najvećih ekoloških katastrofa koju je uzrokovao čovjek.

A sve zato što su naše majičice, traperice i suknjice jako, jako žedne. Naime, za uzgoj jednog kilograma sirovog 'bijeloga zlata' potrebno je u prosjeku 8.500, negdje čak do 40.000 vode! U proizvodnju obične jeftine pamučne T-majice utroši se cijeli bazen od 2.700 litara!

Nijemci su izračunali da su na indirektan način kupnjom uvezenih modnih krpica dobivenih tako uzgojenim pamukom, 2010. uvezli 6.371 milijuna kubičnih metara vode, više no dvostruko veću količinu od one koja se troši u privatnim kućanstvima za kuhanje, ispiranje nužnika, kupanje i pranje! Ali nije riječ samo o uzgoju sirovog pamuka, nego i o golemoj potrošnji pri proizvodnji prediva, bijeljenju, bojenju i tiskanju uzoraka na tkanini, što iza sebe ostavlja dodatne količine teško zagađenih i otrovnih otpadnih voda – 600 litara na jedan kilogram tekstila. Procjenjuje se da kineski tekstilci recikliraju samo 10 posto vode zagađene otrovnim tekstilnim bojama, a budući da recikliranje povisuje cijenu robe na svjetskom tržištu, proizvođači zagađenu vodu jednostavno ispuštaju u rijeke ili u podzemlje. Gorko se šaleći, Kinezi stoga kažu da ne moraju kupovati modne časopise da saznaju koja je boja trenutačno u modi. Dovoljno je pogledati njihove rijeke.

Svaka krpica dodatni je ožiljak okolišu

Budući da je pamuk najkorištenije prirodno vlakno u modnoj industriji, svaka suvišna majica i kaputić dodatni ožiljak je okolišu. Danas njihovom, sutra našem. U našim majicama stoga nije upisan samo prisilni rad uzbekistanske djece, niti bijedne nadnice bangladeških švelja koje rade u nemogućim uvjetima, nego i nesmiljeno iscrpljivanje tuđih vodenih zaliha. Imaju li bogate zapadne zemlje na to pravo? Neke od njih su čak veliki izvoznici pamuka poput Italije, ali njihovo bijelo zlato stiže iz Egipta po principu zarada naša, voda njihova.

Dok Indijci svoja žedna polja pamuka napajaju 'zelenom', kako zovu oborinsku vodu, drugi poput Pakistana ili Kine koriste pretežito tzv. 'plavu vodu' kroz navodnjavanje iz rijeka i jezera, a suhi Egipat i Uzbekistan isključivo 'plavu'. Posebno je problematičan Uzbekistan, kojemu je 45 posto svih obradivih površina zasađeno pamukom, a koriste još zastarjele metode uzgoja iz sovjetskog doba s enormnim utroškom vode, ionako nedostatne. A polovina svjetskog uzgoja pamuka koristi upravo 'plavu vodu', čemu još treba dodati 17 posto 'plave' potrebne za proizvodnju tkanina.

Zapad ne plaća cijenu zagađenja

Zbog poplave jeftinih modnih lanaca, svjetska potražnja za pamukom sve je veća, a njegova proizvodnja i u Kini jedan je od glavnih uzroka opustošenog i zagađenog okoliša prema kojemu je Aralsko jezero gotovo pa idila. I u njih se pustinja Taklamakan dramatično povećala zbog prekomjernog korištenja vode za uzgoj pamuka. Prema nekim izvorima, kineski uzgajivači za godišnju proizvodnju od 36 milijuna bala, svake godine troše 12 posto pesticida ukupne svjetske potrošnje, 25 posto insekticida, sedam puta više gnojiva nego insekticida, šest puta veću količinu pesticida i umjetnih gnojiva od uzgajivača u Subsaharskoj Africi.

Oni dobro znaju kakve to ostavlja posljedice na okoliš i ljudsko zdravlje. U njih je zagađeno 70 posto jezera i rijeka i zastrašujućih 90 posto podzemnih voda. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da zagađena voda u toj zemlji uzrokuje 75 posto svih boleština i 100.000 smrti godišnje. Više od 320 milijuna Kineza, gotovo cijeli SAD, nema pristup čistoj pitkoj vodi.

'Cijene pamuka u svijetu su umjetno niske. Zapad ne plaća cijenu zagađenja, što je razlog ekološke katastrofe u Kini', tvrdi nezavisni ekonomist iz Šangaja Andy Xie.

Što činiti? Neki će reći kupujte organski pamuk. Ali i organski je žedan, a kupujući majicu u nekom globalnom lancu nemate pojma koliko, kako i iz kojih je izvora doista korištena voda pri njegovu uzgoju. Pamuka se, dakako, ne možemo odreći, a stvari će se mijenjati tek kada to bude volja politike, krupnog kapitala i drukčijih zakona u zaštiti okoliša. No kada uđete u neku modnu trgovinu sjetite se Aralskog jezera. Ako nastavimo tim tempom, danas su žedne naše majice, a sutra ćemo mi biti žedni.