Desetak dana prije izbora za Europski parlament središtem Zagreba su marširale brkate žene. Bio je to dio medijske kampanje 'Iskoristi svoju moć, donesi odluku!' kojom su aktivistice s nalijepljenim brkovima na simboličan način željele upozoriti na žensku neravnopravnost, kako u politici, tako i u drugim sferama života.

Ali što kada žena odluči u doslovnom smislu postati brkata, tj. muškarac? Nekako u isto vrijeme u njemačkom Die Zeitu slučajno sam naletjela na fotoreportažu njihove autorice Pepe Hristove o albanskim burnešama, ženama s planinskih goleti na sjeveru zemlje koje su se zavjetovale na djevičanstvo u zamjenu da postanu muško.

Žene preuzimaju društvenu ulogu muškarca

Ne, nisu se podvrgle promjeni spola. Kome bi to palo na pamet u takvim škrtim uvjetima u kojima malo tko zna da je to uopće moguće? One nisu nikakve prethodnice Conchite Wurst, nemaju ništa zajedničkoga s transvestitima i ne čine to stoga što imaju psihičkih problema jer su zarobljene u tijelu žene. One to postaju društvenim ritualom naprosto zato da mogu naslijediti obiteljsko imanje, zarađivati ako obitelj ostane bez muškog potomka, voziti traktor, biti pastir, glasati na lokalnim izborima, pušiti, piti, nositi oružje, svirati i pjevati, biti čak političar. Činiti sve ono što je muškarcima dopušteno, a ženama uskraćeno običajnim pravom još iz srednjega vijeka. Čak i nositi sat na ruci, jer im ni to nije bilo dopušteno u ovom izoliranom djeliću Europe sve do naših dana. Preuzimajući društvenu ulogu muškarca, burneša naprosto zadovoljava imperativ – osigurati muško potomstvo.

O prelasku u muški tabor odlučuje njezina obitelj, ali može i ona sama. Na celibat se zavjetuje pred desetak muških svjedoka, ulazi u hlače i postaje de iure muško, jer se od tada pa nadalje prema njoj (njemu) društvo tako i odnosi. Može čak uzeti muško ime. To je također način da izbjegne udaju, često ugovorenu prije njezina rođenja, nerijetko za kakvoga starca, a da pritom ne uvrijedi mladoženjinu obitelj i izbjegne krvnu osvetu. Kao muško mogla je i sama sudjelovati u krvnoj osveti.

Ispred kamere fotografkinje Die Zeita našla se tako Haki, 59-godišnjakinja koju su roditelji od rođenja odgajali kao muško jer im je derviš prorokovao sina. Istu sudbinu dijeli 86-godišnja Kamile, najmlađa od osam kćeri, odgajana za sina-nasljednika. Rahima (66) se proglasila muškarcem u 25. da se nakon bratove smrti može brinuti za obitelj. Diana (54) je to učinila u 17. godini, jer je željela raditi isto što i muškarci, doguravši u vojsci za vrijeme Envera Hodže čak do generalskog čina. Osmani (80) se ni ne sjeća kada je postala muško, cijeli se život brinula za roditelje i bila pastir, zanimanje nedopustivo ženi. I 30-godišnja Ilmija je željela nezavisnost i posao pastira... Kratko podšišane, snažnih šaka, u muškoj odjeći i pozi, s cigaretom u ustima, Rahima čak s malim brčićima – na njima je nestalo ženskih atributa. U Albaniji ih je službeno zabilježeno četrdesetak, prema nekim podacima stvarno ih je koja stotina, u okolnim zemljama tek koja. U vrijeme komunizma broj im se smanjio, ali novija istraživanja pokazuju da bi se mogao povisiti zbog porasta slučajeva krvne osvete nakon pada komunističkog režima.
Žene kao građani drugog reda

Umjesto našeg pitanja 'kako si?', u sjevernom dijelu Albanije još je devedesetih uobičajeno bilo pitanje 'jesi li jak(a) kao muško?' Nekada je žena-muškaraca bilo i na Kosovu, u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Srbiji, u kojima su ih zvali virdžine, verginese, tobelije (turski izraz), muškobanje, harambaše, ostajnice ili zavjetovane djevice, neki ih nazivaju i balkanskim amazonkama. Bile su zabilježene i u Hrvatskoj, a Srđan Karanović je 1992. snimio film 'Virdžina', sudbinu obitelji u zabitom selu iz okolice Knina u 19. stoljeću, u kojoj su jednu kćer odgajali kao muškarca da sa sebe skinu prokletstvo obitelji bez muškog potomstva.

Od Zagreba do Tirane je 587 kilometara zračne linije, do albanskih planinskih sela koji kilometar manje, a u ta dva svijeta žene se u suštini bore za isto. U patrijarhalnoj sredini kakva je albanska Kanun (zbir zakona običajnog prava) je kazivao da obiteljsko imanje nasljeđuje muški potomak, žena udajom odlazi u muževu kuću, tretirana je kao imovina, ne može kupovati zemlju, nema pristupa nekim društvenim krugovima.

Povijest je puna brutalnih dokaza o tome da su u različitim kulturama žene bile građani drugoga reda. U književnost su ne tako davno ulazile pod muškim pseudonimom, sjetite se Gwyneth Paltrow u filmu 'Zaljubljeni Shakespeare' kako se preodijeva u muškarca jer ženama u to doba nije bila dopuštena gluma. Na prijestolja su sjedale oboružane lažnim bradama i utegnute u muške prsluke. Iako stoljećima nijekan, u povijesti je ostao slučaj papise Ivane iz 9. stoljeća koja se maskirala u muškarca i postala vrhovni crkveni poglavar, sve dok za vrijeme procesije nije dobila trudove i rodila. U Bosni i danas, umjesto 'dušo' ili 'srce', majka tepa kćeri 'sine'.

Celibat kao ulaznicu u slobodni muški svijet

No kruti albanski Kanun je izuzetan po tome što je ženama ipak pružao rezervni izlaz: celibat kao ulaznicu u slobodni muški svijet. I to u vrijeme kada u drugim kulturama nisu imale nikakvog izlaza. Ideja da žena može kontrolirati vlastitu sudbinu samo ako živi kao muškarac danas je doista bizarna, ali u kulturi prije feminizma mogla se smatrati čak progresivnom jer je dokazivala da su žene mogle obavljati sve poslove kao muškarci.

U svojoj sredini virdžine su izrazito cijenjene, one same ponose se zbog svoje odluke, a prema ostalim ženama se ponašaju superiorno, kaže Elvira Dones, autorica dokumentarca 'Zavjetovane djevice' emitiranog na švicarskoj televiziji. I sama podrijetlom Albanka, ova spisateljica i TV novinarka često se vraća na temu burneše, pa je i glavna junakinja njenog novog, osmog romana objavljenog u Italiji i Albaniji, 34-godišnja virdžina Hana koja žali zbog svoje odluke. U stvarnosti većina intervjuiranih u dokumentarcu tvrdi da su zadovoljne životom u hlačama

U pripovijetki 'Duga' djevojčica Srna trči ispod duge da postane sin, čime Dinko Šimunović oslikava taj pokušaj izlaza iz rodnih i spolnih kategorija, jer biti sin značilo je biti slobodan. Slobodu kao glavni motiv prelaska u muško spominje također i vremešna virdžina Lule Ivanaj u spomenutoj reportaži. Na pitanje je li vrijedilo odreći se braka i djece, provesti život u hlačama i skrivati grudi, ona odgovara: 'Vrijedilo je. Danas se stvari mijenjaju, djevojke su slobodnije, mogu lakše birati. U moje vrijeme to nije bilo moguće. Ja sam možda ipak bila ispred svoga vremena.'