U skladu s pravilima i islamskim običajima tog vremena, djevojka je ulazila u brak po savjetu svoje majke, ali samo uz suglasnost mladenkina oca, koji je ugovarao sve uvjete braka. Suvremenici također tvrde da je Mihrimah u potpunosti prihvatila majčin izbor – čovjeka koji se brzo uspinjao, bio ambiciozan i odan osmanskoj dinastiji, vladara Dijarbakira.

S tim se složio i Sulejman - Rustem paša je imao ogromno povjerenje padišaha. Mihrimahin suprug, Rustem-paša, nije odmah postao veliki vezir nakon vjenčanja – prošlo je pet godina od sklapanja braka prije nego što je preuzeo dužnost, pa čak i više.

Mihrimah je postala majka troje djece - rodila je dva sina (Osman Sultanzade-bega, a ime drugog sina se nije sačuvalo jer je umro) i kćer (Ajša Humašah Kanum). Sinovi su pokopani u velikom humanitarnom kompleksu sultanije Mihrimah u Uskudaru, sagrađenom u razdoblju između 1540. i 1548. godine, a uključuje džamiju Uskudar, muslimansku školu - medresu, osnovnu školu i bolnicu.

O stupnju bliskosti i povjerenju koje je Mihrimah imala u supruga govori nekoliko činjenica. Prva je da je Mihrimah bila uključena u dobrotvorne projekte muža. Često je djelovala u njegovo ime kao ovlašteni predstavnik u upravljanju dobrotvornim fondovima i projektima.

Mihrimah je naslijedila impresivno bogatstvo svoga supruga nakon njegove smrti, osim dijela koji je Rustem poslao fondu sultanije Hurem kao potrebna sredstva za izgradnju javnih zgrada, džamija i ostalih zgrada. Također je Rustem-paša ostavio 1561, u slučaju njegove smrti, kao opunomoćenike svoju suprugu Mihrimah i kćer Ajšu Humašah Kanum za sve pokrenute socijalne i dobrotvorne projekte (osnovne škole, medrese, bolnice, hotele, javne fontane, popločane ceste i mostove). Mihrimah je ispunila posljednju želju svoga muža.

Suprotna legenda glasi: 'Mihrimah, razmažena kći Hurem i sultana Sulejmana je tvrdoglava djevojka koja je uvijek išla protiv volje majke i interesa Osmanskog Carstva. Bila je također vrlo zaljubljiva: među svojim udvaračima i obožavateljima imala je i takve povijesne ličnosti kao što su Rustem-paša, Mimar Sinan i Tašlidžali Jahja. Nakon prosidbe poznatog arhitekta Sinana, koji je tražio ruku sultanije zlatne kose, Hurem je prisilila svoju kćer da se uda za ambicioznog hrvatskog Rustem-pašu, koji je, zahvaljujući savršenom nikahu, odmah postao veliki vezir.

Ali brak nije ništa promijenio - Mihrimah, kako ne bi bila u blizini nevoljenog muža, koristi sve moguće isprike i čak sudjeluje u vojnim kampanjama s ocem. Bila je više uključena u vojne poslove nego poslove harema, političke poslove i upravljanje investicijskim fondovima, koje je vodila njezina majka. Rezultat svega toga je rođenje djeteta s nepoznatim mladićem, a ne sa suprugom. Na kraju, upravljanje haremom, financijskim tokovima izgradnje zgrada u Istanbulu - vjerskih institucija i kulturnih objekata i dijela humanitarnih fondova umjesto nje bili su prisiljeni raditi Hurem i Rustem-paša, ali ne i Mihrimah. No nakon smrti sultanije Hurem Mihrimah je živjela veličanstvenim životom i bila je u haremu brata Selima koji joj je dao ime Valide. Dakle, Mihrimah nije mogla opravdati sve nade i očekivanja svojih roditelja te je bila razočarenje Osmanlija.'

Koja je ispravna verzija, nikad nećemo saznati.