'Što da vam odgovorim?', kažem ja, 'koliko puta mi je otvorio vrata, toliko puta su mi zbog njega zalupili vratima u nos'. I počela sam razmišljati o tome koliko, po mišljenju drugih, zgodna žena dobro ili loše prolazi u životu. Kada sam znala dogovarati intervjue preko e-maila ili telefona, rijetko tko je znao o kome se radi, osim ako agenti s kojima sam komunicirala nisu preko glasa ocjenjivali nečiji izgled, što za neke čak i nije neuobičajeno.

Lijepa i pametna? Hm...
Nakon mukotrpnog rada i dokazivanja da iza mojeg lica ipak postoji neki sadržaj na neke sam stvari strpljivo čekala i godinama jer bi moja vanjština kao u startu poručila 'ja sam se došla ovdje pokazati, a ne raditi', pa sam često morala ostati gluha na

komentare, raditi svoj posao, ostavljajući iza sebe one koji samo znaju negodovati i misliti da su im svi drugi krivi za njihov položaj, pa čak i zgodne žene, jer su sigurno došle do neke pozicije koja im pripada na način koji se obično u muškim seksističkim glavama pripisuje lijepim ženama.

Biti zgodna žena nije nešto s čime se neugodno nositi, dapače, ali potreba drugih da za privlačnu ženu kažu 'ako je lijepa, onda mora da je glupa', e to je već teret drugačijeg društvenog tipa. I koliko god postojali ljudi koji tako ne razmišljaju, mišljenje sredine i mase je najčešće snažnije, pa je na lijepu ženu obično nalijepljena takva etiketa.

Osjetila sam na svojoj koži više puta kada sam intervjuirala neku osobu, pogotovo ako nije iz svijeta showbiza, da bi, iako je imala namjeru otvoriti se i razgovarati o nekim važnijim i ozbiljnim temama, odlučila ostaviti to za neku drugu situaciju, kada pred njom ne bude novinarka za koju je ocijenila da je više sati provela pred ogledalom nego za knjigom. Ipak, nakon nekoliko rečenica osjetila bih da moja početna slika u njihovim očima postepeno nestaje i da razgovor ide u pravcu koji sam željela. To je nešto što sam shvatila da je neizbježno i u svakodnevnom životu i već sam naučila živjeti s tim vidjevši da osoba mijenja držanje i nastup, srameći se valjda pred samom sobom zbog ranije stvorenih krivih zaključaka.
255028,252116,253349,248273Kako sam zbunila Vina Diesela
No što se tiče posla i intervuiranja, bilo je tu svakakvih situacija. Kamera je za mnoge poznate muškarce dodatni izazov, kao da je živi svjedok njihovog uzvišenog ega, pa su se više puta čak i intervjui pretvorili u nekakvo flertovanje ili barem pokušaje toga, što bih na početku prihvatila kao dio igre, ne bi li ih kamera zabilježila u tim smotanim pokušajima da budu zavodljivi, što je uvijek kasnije zanimljivo za vidjeti. Ništa nije smješnije nego kada muškarac pokušava biti nešto što nije. I ništa ih ne zbuni više nego kada odjednom shvate da žena ima i mozak s kojim vješto okreće igru u svoju korist. Često su tako izgledali moji intervjui s glumcima i sportašima. Vin Diesel je recimo tako započeo razgovor, vjerojatno kao i nebrojeno puta prije sa sugovornicama, no kada sam ga uspjela zbuniti svojim reakcijama, rezultat je bio posve neuobičajen, neposredan i drugačiji intervju u kojem je Vin djelovao puno manje sigurno nego što je to htio.

Za neke intervjue sam na početku imala dojam da će razgovor trajati nekoliko minuta, koliko su sugovornici bili zatvoreni, da bi se potom pretvorili u dvosatne seanse i trajna prijateljstva. Više puta sam taj prvi trenutak kada bih ušla u prostoriju onako dotjerana i našminkana vidjela da sam ostavila dojam osobe kojoj se nemaju namjeru previše otvarati. Ali nakon prvih nekoliko rečenica, kada vide da žena koja drži do svojeg izgleda jednako tako može biti dobar i razuman sugovornik, onda se dogodi da se ljudi otvore puno više nego su prvotno i planirali.

Takav slučaj sam imala s Mitchem Winehouseom, epilog razgovora bio je upravo takav. Na početku je sve izgledalo kao da će intervju trajati pet minuta, no ubrzo je uvidio da ga istinski razumijem i da postavljam pitanja koja pogađaju sve ono što je imao na umu dulje vrijeme, što želi podijeliti s nekim i dobila sam jedan od najboljih, ali i najduljih intervjua, u kojem je Mitch ispovjedio stvari toliko intimne da su nam se oči više puta napunile suzama.

Na kraju, kada je riječ o pogrešno shvaćenim ženama, rekao mi je i da je njegova kćerka imala upravo taj problem - svi su je uporno htjeli gurati u ladice u koje nije pripadala i koje su uvijek imale veze samo s njenom vanjštinom, koja joj je služila samo kao maska, a puno rjeđe s njenom glazbom koja joj je bila život.

Drugi intervju, također u Londonu, počeo je možda uz obostrane predrasude, jer kao što muškarci pogrešno interpretiraju lijepe žene, često kada je riječ o muškarcima to naprave i same žene. Mi isto često mislimo za nekoga tko dobro izgleda da je sigurno više sati proveo u teretani nego u školi i nije nam prva asocijacija ta da će nam ljepotan citirati Dickensa ili Prousta, nego puno prije rezultat koji mu je taj dan poremetio dobitak u sportskoj kladionici.

I sama sam bila puna predrasuda
Zbog toga nas najčešće osvoje i obore upravo iznenađenja, kada nađemo neke stvari u nekome od koga smo to najmanje očekivali. Takvi ljudi uvijek ostavljaju traga u našim životima, a meni se to dogodilo kada sam dobila zadatak intervjuirati Richarda Bransona, čovjeka o kojem sam samo znala da je biznismen i za kojeg sam smatrala da je ponajprije oboružan brojkama svjetskih ekonomija, pa sam se tako i pripremala za intervju, jer čovjeku koji zapošljava i otpušta tisuće ljudi sigurno duhovnost i male stvari koje zadovoljavaju običnog čovjeka nisu na prvom mjestu. Vidjevši pred sobom možda i previše dotjeranog te ljepuškastog muškarca, kakav je Richard, dodala sam mu još i atribute praznog čovjeka koji sigurno mora da je naslijedio sve to bogatstvo. Naravno, taj put sam bila ja ta koja je pogriješila baš do kraja. Nakon prvih pitanja o njegovom bogatstvu, on je sam, vidjevši koliko me zapravo to ne zanima, nekako okrenuo razgovor na drugi kolosijek i ostala sam očarana njegovim zaključcima o životu, pogledima na čovjeka u beskraju svemira te njegovim nastojanjima da napravi nešto dobro i da mu život ne ostane beznačajan, nego da stvara, ali ne materijalno, nego sve ono što ne vidimo i što čini najveće vrijednosti. Materijalno mu je samo nužan alat u toj njegovoj, rekla bih, izuzetno osobnoj filozofiji.

Uskoro sam mislila da slušam nekog pisca iz antičke Grčke, nekoga poput Homera, čiji je zadatak na ovome svijetu puno veći od njegovog rada i njega samoga. Tada sam najviše shvatila koliko i sama mogu pogriješiti u donošenju sudova o nekome i koliko je Richard sve ono što sam mislila da nije, kao i to da i on sam koristi kao štit i oružje tu ljušturu dotjeranog, ali i lijepog muškarca, iza koje se krije duhovna i religiozna osoba, filantrop prepun altruizma, koji voli i pomaže ljudima i koji je ostavio značajan trag i u mojem životu pomoću tog naizgled malog i običnog intervjua.

Nakon intervjua sam pomislila da je dobro imati kvalitetne i pozitivne osobe za prijatelje. Više puta sam upravo to vidjela u nekom muškarcu, privukao me nečim što je bilo izvan same činjenice da je muškarac i nisam ni u jednom trenutku pomislila ni na što drugo nego samo na iskreno prijateljstvo. Ali, nažalost, to nikada nije bilo trajnog karaktera. Ne znam jesu li muškarci pod pritiskom svojeg čopora, svojih prijatelja, drugih muškaraca, za koje misle da će im se smijati, ali to nikada nije moglo funkcionirati, kao da će biti manje vrijedni ako ostanu samo prijatelji s nekom djevojkom koja im je prijateljica i ne pokušaju nešto više. Kao da im ego ne dopušta to prijateljstvo jer će netko misliti da su 'tetkice'. Uvijek sam imala dojam da ni oni sami ne žele prekinuti prijateljstvo i pokušati nešto više, ali kao da to društvo očekuje od njih i kao da moraju popustiti pod pritiskom.

U jednoj epizodi 'Seinfelda' Jerry i Elaine su se našli upravo u takvom vrtlogu odnosa i na kraju im je zaključak bio da moraju zajedno spavati da sačuvaju prijateljstvo. Smiješno, ali upravo se mnogim djevojkama dogodilo slično - vidjele su da gube prijatelja kojeg nisu htjele izgubiti, a emocija za trajnu vezu nije bilo u tom trenutku, pa su ili morale potpuno udaljiti osobu iz svojeg života ili napraviti kompromis i tom malom avanturom nahraniti muški ego statusom kakvog-takvog bivšeg dečka s puno većom vrijednosti u muškom čoporu nego dok je bio samo prijatelj.

Tu je muškarac puno više izgubio jer je tim potezom uništio svaku mogućnost da se iz prijateljstva stvori ljubav. Je li izgled bio taj koji je u tom slučaju bio presudan faktor za takvo djelovanje na muški ego te je li on toliki da može uništiti i nešto toliko divno kao što je prijateljstvo? Je li to situacija u kojoj je izgled ženi samo odmogao? Teško je jednostavno dati odgovor na takva pitanja, ali sigurno ih često svrsta ondje gdje ne pripadaju. Ponekad je to i dobro jer im služi kao štit i čuva pravo lice od svih onih koji bi ga htjeli zamrljati, a ponekad je teško svaki put iznova slušati riječi: mislio sam da si nešto drugo. Jer je to drugo nešto za što bi se moglo reći da je zapravo samo prečac do razmišljanja, pogotovo kada rečenicom 'ona je zgodna' daješ sud o nekome, kao da se ostalo samo po sebi podrazumijeva.