Nekoliko je simptoma kada se trebate početi brinuti i posumnjati na oboljenje od šećerne bolesti, a to su mokrenje, žeđanje, sušenje usta, umor, zamućenje vida, pojačana glad, gubitak tjelesne težine, dekoncentracija. Ovo su već posljedice znatnije hiperglikemije, tj. povišenja koncentracije šećera u krvi, ističe endokrinolog KBC Split, dr. Mladen Krnić. „Međutim, vrlo često šećerna bolest tipa 2 traje prilično dugo, godinama, bez ikakvih primjetnih simptoma. Zbog toga i postoji veliki broj osoba koje nisu svjesne da imaju šećernu bolest. Kad je tip 1 u pitanju, razvoj bolesti traje znatno kraće, tjednima, a obično se dijagnosticira zbog pojave nekih od spomenutih simptoma. Nerijetko i zbog ulaska u akutnu komplikaciju bolesti koja se naziva dijabetička ketoacidoza.“

Postoji nekoliko opasnosti s kojima se susreću oboljeli koji ni ne znaju da imaju šećernu bolest. Na primjer, kod neprepoznate šećerne bolesti tipa 2, bez obzira na izostanak simptoma, oštećenja organa počinju od samog početka. Zato u trenutku postavljanja dijagnoze znatan dio bolesnika ima u određenoj mjeri prisutne kronične komplikacije na različitim organima. U kojom mjeri će biti izražene komplikacije ovisi o brojnim čimbenicima poput starosti, nasljednih sklonosti, visine šećera u krvi, trajanju poremećaja, pridruženim bolestima, i različitim okolišnim utjecajima. „U konačnici, ono što se može dogoditi osobi koja ne regulira svoju šećernu bolest uključuje oštećenja bubrežne funkcije koja mogu dovesti do potrebe za dijalizom, oštećenja vida koja mogu dovesti do sljepoće, oštećenja živčanog sustava koja mogu pridonijeti nastanku gangrene na stopalima i nogama (i amputacijama), zajedno s oštećenjima krvnih žila koja mogu dovesti do moždanog udara ili srčanog udara“, napominje doktor Krnić.

Nastavno na to, najveći broj osoba sa šećernom bolešću umire od kardiovaskularnih bolesti. Osobe koje imaju šećernu bolest imaju povećan rizik od lošijih ishoda različitih infekcija, uključujući Covid-19 za koji istraživanja pokazuju snažnu povezanost lošijih ishoda s prisutnošću šećerne bolesti. Uz to, važno je spomenuti i slabljenje mentalnih funkcija i veći rizik od demencije. Rizik za obolijevanje od dijabetesa raste s dobi, povećanom tjelesnom težinom, smanjenom tjelesnom aktivnošću, nekvalitetnom prehranom, a jednu od najvažnijih uloga ima nasljeđe bolesti. „Danas je poznato šezdesetak gena koji sudjeluju u nastanku šećerne bolesti, prisustvo dijabetesa u obitelji predstavlja značajan rizik. Debljina se često ističe kao važan faktor rizika, ali nije bitna samo količina, nego i vrsta i kvaliteta hrane koja se unosi u organizam.“, objašnjava doktor i dodaje da žene s bolešću policističnih jajnika, žene koje su imale šećernu bolest u trudnoći, kao i njihova djeca, imaju povećan rizik. Nezanemariv je utjecaj nekih lijekova koji pomažu u liječenju drugih bolesti, a koji također mogu dovesti do razvoja dijabetesa, priča doktor.

Ipak, rješenje postoji. Moguće je kontrolirati dijabetes u svakodnevnom životu. Svaka osoba sa šećernom bolešću mora se pridržavati temeljnih načela liječenja - pravilne prehrane i dovoljne fizičke aktivnosti. „Pravilna prehrana nije nikakav bauk, već uključuje zdravu prehranu preporučljivu svim osobama s nekim prilagodbama.“ , naglašava Mladen Krnić i dodaje kako već 20 minuta jačeg fizičkog napora u danu predstavlja boljitak za čovjekovo zdravlje. Također, važno je, ističe doktor, provoditi redovitu samokontrolu šećera u krvi uz pomoć glukometara, u skladu sa složenošću terapije. Glukometri su široko dostupni uređaji za kućno mjerenje glukoze. Redovitim mjerenjem oboljeli dobiva informacije na temelju kojih će moći prilagoditi svoju prehranu i tjelesnu aktivnost te tako utjecati na održavanje poželjne razine šećera u krvi. S obzirom na činjenicu da je dijabetes progresivna bolest, jednom propisana terapija ne mora biti učinkovita nakon protoka nekog vremena, zbog čega je potrebna redovita liječnička kontrola, ali bolesnik sam, mjereći šećer glukometrom, može uočiti potrebu za intenziviranjem terapije.

Čak i prije nego dođe do bolesti, moguće ju je prevenirati redovitim samokontrolama uz pomoć glukometra. Tako se u najranijoj fazi, u slučaju otkrivanja odmaka šećera u krvi od normale, uvođenjem zdravih navika može značajno odgoditi ili u potpunosti izbjeći razvoj šećerne bolesti. Također, prilikom laboratorijskog vađenja krvi iz bilo kojeg drugog razloga (upala grla, sistematski pregled nije naodmet provjeriti razinu šećera, a to se osobito odnosi na osobe s povišenim rizikom. „Ciljano bi trebalo testirati sve odrasle osobe koje su prekomjerne tjelesne težine (BMI ≥25 kg/m2) i imaju dodatne faktore rizika: tjelesnu neaktivnost, dijabetes u bliskih srodnika, žene koje su rodile djecu težu od 4 kg ili im je bio dijagnosticiran gestacijski dijabetes, hipertenziju (≥140/90 mmHg), poremećaj masnoća, kardiovaskularne bolesti, žene s policističnim jajnicima. U odsutnosti ovih kriterija testirati bi trebalo početi iznad dobi od 45 godina, a ako su rezultati normalni retestirati svake dvije godine ili češće prema procjeni", zaključuje endokrinolog Krnić.