Joaquin Phoenix pušta bradu i snima hip hop, Lil Wayne izdaje rock album, Chris Cornell zvuči kao Nelly Furtado, a R&B pjevači najavljuju suradnju s country scenom – što se to događa?
Odgovor je jednostavan – vremena su se promijenila. Klinci se sve manje svrstavaju u glazbene torove, nekada definirane starim, velikim američkim biznisom, a sve više svoje playliste guraju u zonu neopterećene eklektike – kako nalaže novi veliki američki biznis, koji je u eri dostupnosti svega na nekoliko klikova mišem konačno skužio da je lakše profitirati na bućkurišima nego na getoiziranju ukusa.
Pa ako se do prije koje godine itko i čudio što na istim iPodima tinejdžeri udomljavaju 50 Centa, U2, Cecu, Beyonce i Thompsona u isto vrijeme, danas više ništa ne treba čuditi, kao što ne treba čuditi to što su pojedini izvođači spremni pisati, snimati i izvoditi jednak raspon zvukova i ideja unutar svog stvaralaštva. Ili pak mijenjati stilove i publiku iz albuma u album – pokoriš jedne i kreneš na druge, ne bi li u konačnici, ako sve izvedeš kako spada, imao i jedne i druge. Rizik je velik – uvijek možeš izgubiti oboje.
Za sve postoji prvi put, dakle, a kad prebolite prvobitni šok, shvatit ćete da 'Scream'... pa, uopće nije toliko grozan. Ako ste okorjeli roker kojem kosa smeta kada ide na zahod, naravno da ćete imati prigovora, ali ako imalo razumijete činjenicu da živimo u 2009, a ne u 1969. godini, ova zbirka zaraznih plesnih pjesmica sasvim je slušljiva. Ne spektakularna i fantastična, ali OK.
Isto tako, ako ste za Lil' Waynea čuli tek nakon 'Lollipopa' i 'A Milli' te shvatili njegovu važnost tek kada je postao najprodavanijim glazbenikom 2008. godine, možda vas je i šokirala najava o skorom izlasku njegovog čistokrvnog rock and roll albuma, koji je vjerojatnije klasična N.E.R.D.-ovska mješavina rapa i rocka, ali nema veze... U svakom slučaju, oni koji Wayneovu 10 godina dugu karijeru prate barem polovinu tog putovanja znaju da njegova ljubav prema rocku nije ništa novo i čudno. Pozirajući s gitarama godinama, Wayne je uvijek isticao svoju ljubav prema žicama i akordima (iako nije posve jasno zna li zaista svirati ili samo nabada, ali navodno ga je cijelo ljeto Kid Rock učio kako prangijati trzalicom), a na kraju krajeva, čak je i u spotu za 'Lollipop' nosio električnu gitaru na sebi. Magazin Rolling Stones ga je tada slikao s gitarom i proglasio najvećom rock zvijezdom godine. Ponavljamo – rock zvijezdom, ne hip hop zvijezdom, iako je dotad izvodio isključivo hip hop. Novi, rock album 'Rebirth' izlazi 19. svibnja, a ako je suditi po nekim stvarima koje su procurile na net, ali i singlu 'Prom Queen', ni ovo ne bi trebao biti debakl, barem ne na studijskim snimkama. Nadajmo se najboljem.
'Čudni trendovi' tu ne staju. Iako suradnje tzv. urbanih (crnih) izvođača i country (bijelih) ikona nisu pretjerana novost (podsjetimo samo na koncertni duet Ashanti i Kennyja Chesneyja, Kid Rocka i njegovo plesanje između dva svijeta itd.), ne možemo ne doživjeti Snoop Doggove obrade Johnnyja Casha kao bizarne, kao što neke nove najave R&B/country križanja zvuče... u najmanju ruku neobično. Doduše, Chris Brown trenutno ima ozbiljnijih problema u životu od kontempliranja nad promjenom usmjerenja, ali prije incidenta s Rihannom najavljivao je da planira proširiti svoju publiku, jer na hip hop i R&B terenu već je obavljeno sve što se moglo obaviti, tako da tu jednostavno više nema izazova, slični argumenti kojima je nekoć Timbaland najavljivao svoju suradnju s Coldplayem, dakle...
Uglavnom, Brown smatra da 'moramo biti više country nego hip hop' pa dodaje: 'Želim raditi country, to je daleko veća publika za mene.' Stoga je već snimio duet s country superzvijezdom Timom McGrawom na pjesmi 'Human'. I nije jedini! Prije nekoliko godina Nelly je s McGrawom imao hit 'Over And Over', a sada i T-Pain, R&B mastemind koji je zamalo prestigao Beatlese po broju hitova broj jedan naštancanih u svega godinu-dvije karijere, također planira snimati s McGrawom: 'Želimo raditi nešto kul i drugačije. Uskoro ulazimo u studio', kaže T-Pain.
A to i jest poanta cijele stvari – 2009. jest godina 'čudne glazbe', što je svakako uzbudljivije, zanimljivije i životnije od još jedne godišnje isporuke predvidive, bezlične i žanrovski ograničene audio čistoće.
