AGNETHA FÄLTSKOG – A

TKO/ŠTO/KAKO/KADA
Vjerojatno je čista slučajnost da se peti 'engleski' album Agnethe Fältskog i prvi nakon devetogodišnje pauze pojavljuje baš u tjednu Eurosonga, festivala koji je nju i njen band katapultirao u pop kozmos davne 1974. Trebalo je proći dobrih deset godina nakon tihog raspada Abbe 1982., da bi je se konačno revaloriziralo i općim globalnim konsenzusom prihvatilo za najveću pop grupu svih vremena, no odonda ne prestaje interes za njom i bogatim back katalogom. Svih ovih godina raste i pritisak za ponovnim okupljanjem, odnosno pljušte razne izdašne ponude – najveća je bila čak milijardu dolara za turneju od 100 koncerata (!), ali se oni sasvim nordijski hladnokrvno svemu tome odupiru. Treba reći i da nitko od njih u tri desetljeća od završetka priče nije došao ni blizu starim uspjesima – Anni-Frid, odnosno Frida Lyngstad ostavila se glazbe još sredinom 90-ih i posvetila aristokratskom životu u Švicarskoj (gdje je udajom za princa njemačke dinastije Reuss postala princeza), Bjorn Ulvaeus i Benny Andersson bave se mjuziklima ('Chess', 'Kristina') i to im ide prilično dobro, iako je njihov najveći uspjeh na tom polju slavna reciklaža Abbina repertoara koja je dobila i svoju filmsku verziju – blockbuster 'Mamma Mia' (preko 600 milijuna dolara u kinima). I tu dolazimo do 63-godišnje Agnethe, plavog anđela čiji je glas iznio najdelikatnije Abbine pjesme, specifične kombinacije djevojke iz susjedstva i nedodirljive, povučene dive. I sama u glazbenoj polumirovini, posljednjih se godina posvetila unucima i obiteljskom životu, posebno dobro čuvanom nakon neugodnih stalkerskih iskustava koja je proživjela prije desetak godina. Glas joj i dalje zvuči kao u najboljim danima, iako priznaje da je morala uzeti koji sat pjevanja da bi mogla opet zvučati 'mlado'.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG
Većina dobrog – radi se o korektnom starinskom popu diskretnog nordijskog patosa i finih melodija, naravno na tragu onoga što je tako dobro radila sa svojim bandom, a da ne bude sve predvidljivo, tu je i jedna autentična disco bomba, 'Dance Your Pain Away'…
NAJBOLJE STVARI
Duet s Garyjem Barlowom 'I Should've Followed You Home' jedini ima neke šanse na današnjem pop tržištu, a ističu se još i 'The One Who Loves You Know', 'When You Really Loved Someone', 'Perfume In The Breeze', 'Dance Your Pain Away'...
DAKLE Album simbolična imena 'A', jer Agnetha je ipak prvi A u Abbi, nostalgično je podsjećanje na vremena kad je pop glazba imala puno veću težinu, značaj i šarm...

OCJENA: 7,5/10
DATUM IZLASKA: 13. svibnja
IZDAVAČ: UNIVERSAL MUSIC

JAMIE CULLUM – MOMENTUM

TKO/ŠTO/KAKO/KADA
Jamie Cullum bljesnuo je svojim trećim albumom 'Twentysomething' 2003. u jeku tadašnjeg britanskog mini vala teen džeza (zajedno s Katie Meluom), a sve na krilima megauspjeha Norah Jones. Tu je godinu završio kao najprodavaniji britanski džez glazbenik svih vremena (!) s nadimkom 'Sinatra u tenisicama'. Dva albuma kasnije, Cullum je odlučio malo promijeniti smjer i u priču ubaciti nešto modernije prizvuke Keanea i Coldplaya te povremene akcente aktualnog r'n'b-a, kao i smanjiti broj obrada džez i croonerskih standarda u korist vlastitih autorskih pjesama. No pripadajući album, sasvim solidni 'The Pursuit' nije se bogzna kako proveo na top listama, a hrabri je Jamie, umjesto igranja na sigurno i povratka na staro, otišao još par koraka dalje od svojih davnih korijena.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG
Album počinje s četiri furiozna potencijalno jaka singla – četiri intenzivna, ritmična moderno producirana piano pop komada s tek dalekim prizvukom utjecaja džeza, a intenzitet u drugoj polovici albuma ipak ponešto padne.
NAJBOLJE STVARI
Završna 'You're Not The Only One' najpreciznije kanalizira Cullumove Coldplay/Keane utjecaje, plus 'Edge Of Something', 'Everything You Didn't Do', 'When I Get Famous', 'The Same Things'…
DAKLE Jamie Cullum i dalje zvuči svježe i zanimljivo (puno više od primjerice, uvjetno rečeno, srodnog Michaela Bublea), a 'Momentum' mu je možda i najbolji album dosad...

OCJENA: 7,5/10
DATUM IZLASKA: 20. svibnja
IZDAVAČ: ISLAND/UNIVERSAL MUSIC

GABRIELLE APLIN – ENGLISH RAIN

TKO/ŠTO/KAKO/KADA
Tržište vječno gladno novih imena (koje onda obično to nadobudne mlade novake dočeka raširenih ruku i vrlo brzo ispljune negdje u zapećak), u posljednje je vrijeme, a pogotovo ono britansko nakon globalnog uspjeha Mumford & Sons, sklono mladeži zaraženoj folk zvukom. Jedna od takvih je i mlađahna Gabrielle Aplin (r. 1992.), cura finog, krhkog glasa s gitarom čiji su uzori Joni Mitchell i Nick Drake. Gabrielle se pojavila niotkuda i sa svojom akustičnom verzijom Frankie Goes To Hollywood klasika 'The Power Of Love' prošlog studenog zasjela na br. 1 britanske liste singlova, a debi album joj je prošli tjedan debitirao na broju dva.
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG
Uzori su jedno, a tržište drugo, pa tako Gabrielle kao konačni proizvod najviše podsjeća na pet godina stariju, sjajnu škotsku teen-indie folkericu Amy Macdonald (koja se uzgred rečeno, prodaje na vagone), pogotovo u živahnom, ritmičnom tretmanu akustične gitare u udarnim stvarima albuma.
NAJBOLJE STVARI
Iznenađujuće grandiozna balada 'Salvation' i melodiozna 'Please Don't Say You Love Me' glavne su stvari na albumu, a treba spomenuti još i 'Home', 'Human', 'Panic Cord', 'Keep On Walking'…
DAKLE Za početak nije loše, no na osnovu ovoga još je rano donositi ikakve prognoze o budućnosti Gabrielle Aplin – ali uglavnom, sadašnjost joj je sasvim OK...

OCJENA: 7,5/10
DATUM IZLASKA: 13. svibnja
IZDAVAČ: PARLOPHONE/WARNER BROS/DANCING BEAR