'Stoj fašista, kud si poš'o, zapamtit ćeš kud si doš'o', pjevaju Slavko i partizani u seljačkim kožusima na melodiju danas poznatu kao 'Jure i Boban', nakon obračuna s Talijanima koji rastežu harmoniku i izgledaju kao da su došli iz epizode 'Alo alo', a sve to prije negoli zaplešu kolo kolektivne ekstaze, negdje na obroncima planina okupirane Srbije.

Ove scene iz urnebesne akcijske drame 'U planinama Jugoslavije' možda najbolje sažimaju ono što vas čeka posjetite li izvrsni program 'Nikad viđeni filmovi iz tajnih arhiva', višemjesečnu kombinaciju predavanja i projekcija koje će se, s početkom od 17. veljače, održati u Dvorani Rab Hypo Centra, a sve to u organizaciji Tvornice Deluxe i Udruge Kinofon, koji nakon više od šezdeset godina po prvi puta javnosti donose zagubljene, bunkerirane i danas kontroverzne filmske materijale, nastale kao proizvod dobro organizirane propagandne mašine.

Ma koliko urnebesan, klasičan komad staljinističke propagande (zabranjen u Jugoslaviji od 1948. godine, zbog prenaglašene sovjetske uloge u ratnim pobjedama Tita) bio dugometražni igrani film 'U planinama Jugoslavije', on ima i veliku povijesnu, koliko u umjetničku vrijednost, prije svega u fantastičnoj vizualnoj čistoći i efektima 'epskih' scena borbi, a za što je zaslužna činjenica da je, putujući 1945. s kamerom, lokacijama od Zagreba i Dubrovnika do Mostara i Beograda, za fotografiju bio zadužen legendarni snimatelj Eduard Tisse, koji potpisuje i sve Eisensteinove klasike, od 'Oklopnjače Potemkin' do 'Ivana Groznog'.

Osim toga, zastrašujuća je i sličnost svih glavnih glumaca – hrabri partizan Slavko praktički je Staljinov brat blizanac, a posebno se pazilo i na to da Draža Mihailović Vjekoslav Afrić), Josip Broz Tito (Ivan Bersenjev), general Rommel Bojan Stupica) i Ante Pavelić budu doslovni preslik pravih portreta.

'Znamo sve glumce, osim onoga koji je glumio Pavelića. Prokopao sam sve što se moglo, čak sam i u Moskvi pokušao saznati tko je taj čovjek, ali bez uspjeha', objašnjava Daniel Rafaelić, filmski povjesničar i arhivist, čovjek koji je ovaj film, kao i sve druge iz programa, iščupao iz zaborava i donio ga javnosti u novom političkom, povijesnom i društvenom kontekstu. Njegova predavanja obuhvatit će cjelokupnu filmsku proizvodnju Nezavisne Države Hrvatske, kao i njemačku, talijansku, sovjetsku i američku filmsku propagandu toga vremena.

'Kad propaganda nakon vremenskog odmaka postane zabavna, to je pokazatelj da su ljudi potpuno otupili na njene tadašnje činjenice. Danas svjedočimo nekoj novoj vrsti propagande, od filma do TV reklama', priča Rafaelić, kojeg neki nazivaju i 'Indianom Jonesom hrvatskog filma', s tom razlikom da Daniel ne pljačka grobove, već spašava kulturnu baštinu. Među njegovim najvažnijim otkrićima je i kazališni komad (i predložak za nikad snimljeni film) 'Tito' iz 1944. godine, koji je napisao izvjesni Oton Orešković, subverzivna satira na lokalnu 'endehašku' upravu koja je u zamjenu za odgovarajuće beneficije spremna i na suradnju s partizanima. Tekst je desetljećima skupljao prašinu u Hrvatskome državnom arhivu, a Rafaelića je zainteresirao jer se nalazio u fasciklu na kojem je samo pisalo 'scenarij'.

Sreća ili rezultat kombinacije znanja i strasti?

'Kad sam tražio 'Agram', drugi film Oktavijana Miletića, bio je to rezultat sustavne trogodišnje potrage, osjetiš da je tu negdje, namirišeš ga i konačno ga nakon tri godine nađeš u Berlinu. Moraš upotrijebiti sva svoja znanja da bi ga locirao, da bi mu našao pravi naziv jer je film pedeset godina ležao u Moskvi pod drugim imenom. Tamo je iz Goebbelsovog arhiva, u koji je uvršten 1943, odnesen nakon ulaska ruske vojske u Berlin, gdje je prezimio do ujedinjenja Njemačke. Potom se vratio u Berlin, ali pod imenom 'Glavni grad Slovačke' jer netko nije znao razliku između Bratislave i Zagreba. No kad sam vidio prvi kadar katedrale na Kaptolu, bilo je jasno što sam pronašao', objašnjava proceduru i odgovara na pitanje koje mu najčešće postavljaju: kako to čovjek pronalazi izgubljene i zabranjene filmove?

'Što se tiče mog prvog otkrića, filma 'Život hrvatskog seljaka', ono se dogodilo vrlo banalno. Otišao sam u Beč i pitao imaju li ga, a oni su rekli da imaju. 'Kako imate, a nitko kod nas to ne zna?' 'Pa nitko nikada nije pitao?' Na tu foru', nastavlja Rafaelić, koji je godinama radio u Kinoteci, napustivši posao upravo zato što ga... Pa, najjednostavnije rečeno, nisu znali cijeniti oni koji bi trebali.

'Kad sam radio u Kinoteci, kao dijelu državnog arhiva koji spada pod ingerencije Ministarstva kulture, očekivao sam pomoć države pri ovim potragama, ali država nije imala svijest da je to uopće moguće. Moj odlazak iz Kinoteke upravo je bio izazvan time što su me počeli kočiti u mom poslu jer ne samo da radeći tamo nisam zarađivao, već sam gubio svoje novce! Sam sebi sam plaćao putovanje u Berlin, kako bi kopao materijale za Kinoteku. Potpuno apsurdno. Tko još ulupava vlastiti novac u državnu firmu? Suludo. U Americi bih napravio web stranicu, stavio gore 'Agram' i zaradio novce na downloadu, ali mene to nikada nije zanimalo, jer sam uvijek vjerovao da takav film treba pronaći, fizički dovesti ovdje i prikazati ga ljudima. Na ZFF-u je velik interes izazvalo takvo prikazivanje.'

Jedna od Rafaelićevih iskopina na domaćem tržištu bio je i suludi igrani film 'The Chetniks! Fighting Guerrillas', još jedan komad igrane propagande u stilu 'U planinama Jugoslavije', s četnicima kao hrabrim junacima i tada jedinim pokretom otpora Hitlerovoj vojsci – barem su ih tako vidjeli američki producenti te 1943. godine, godinu dana nakon što je, podsjetimo se, jedan Dragoljub 'Draža' Mihailović (točnije, Draja Mihailovich) bio čak i na naslovnici američkog magazina Time, prije negoli ga je zamijenio Josip Broz kao novi saveznik s manje facijalnih dlaka. 'The Chetniks!' će se također ponovo prikazati u sklopu projekcija u Hypo Centru, nakon što je svoju premijeru na velikom platnu doživio u prepunoj dvorani Zagreb Film Festivala, 2009. godine.

'The Chetniks!' se najnormalnije prodaje na DVD-u u Srbiji, a ovdje je film potpuno nepoznat. Zato jer se mi uvijek pravimo da ništa izvan naših granica ne postoji. Doduše, mi još uvije sporimo što su točno naše granice', priča Rafaelić uz smijeh, dodajući: 'Mi kao narod moramo shvatiti da smo jedna vrlo malo srednjoeuropska zemlja koja često i nije pretjerano relevantna izvan granica regije. No pronalaskom ovakvih filmskih projekata također otkrivamo da smo s vanjskim prostorima više vezani nego što mislimo. Podsjetimo se, ovdje su snimali velikani od Wellesa i Peckinpaha do Ustinova i Murnaua, a nama to kao da više ništa ne znači. Kada sam kao dijete gledao Jackieja Chana koji je snimao 'Božji oklop' na Dolcu, bio sam jako ponosan. To mi je bilo beskrajno važno. Ali onda shvatiš da drugim ljudima to uopće nije važno.'

No Hrvatska nije bila važna samo kao jeftina scenografija holivudskim i azijskim koprodukcijama – 1941. godine bila je od velikog značaja i njemačkoj vojsci, koja je na ovim prostorima snimila dugometražni dokumentarni film 'Rat na balkanu/Smrt Jugoslavije', danas dragocjenu bilješku razbijanja Kraljevine Jugoslavije, ali i osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, uz snimke razaranja Beograda i borbi na grčkom frontu.

'Snimke uspostave NDH često se koriste u razne svrhe, ali malo ljudi zna da sve one potječu iz ovog filma. Da ih Nijemci nisu snimili za potrebe ovog dokumentarca, danas ne bismo gledali te kadrove jer to u Hrvatskoj nitko nije snimao. Naime, početak filmske produkcije u NDH jest svibanj 1941, a prvi filmski žurnali nastaju tek krajem osmog mjeseca iste godine. Ovaj je blockbuster ujedno i primjer suvremenosti u dokumentarnom filmu, nešto slično kao i Mooreov 'Fahrenheit 9/11'. Mjesec i pol dana nakon snimljenih događaja, film je već bio u kinima, zbog čega je bio beskrajno uspješan. Na samom plakatu pisalo je: 'Dođite i pogledajte sebe i svoje, do te mjere se išlo na suvremenost', objašnjava vodeći filmski arheolog, dodavši da je 'Smrt Jugoslavije' naslov o kojem se govorilo čak i na kongresu njemačkih povjesničara filma, ali ga nitko nikada nije gledao – sve do sada.

U međuvremenu, Rafaelić završava svoju knjigu o kinematografiji Nezavisne Države Hrvatske (cjeloviti pregled igrane, filmske, pa čak i 'pokušaja animirane produkcije'), na kojoj radi već šest godina, a koju planira završiti do kraja 2011. Osim toga, u planu je i izdavanje nekih od naslova iz 'Tajnih arhiva' na fizičkom mediju:

'Dosta stvari iz programa voljeli bi objaviti na DVD-u, iako još ne znamo što točno. Radimo na tome da kod nas i u Srbiji objavimo ogromni box set u kojem će sve biti na jednom mjestu. Nešto je slično pokušao Jakov Sedlar krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kada je kompilirao dva VHS-a punih žurnala za emigraciju i na tome zaradio. Danas je produkcija DVD-a jeftina i mislim da to treba napraviti, uz popratnu knjižicu u kojoj ćemo objasniti ljudima što gledaju. Ljudima ponekad treba objasniti stvari koje se podrazumijevaju jer živimo u vremenu u kojem se više ništa ne podrazumijeva. Opća kultura je mrtva, ja sam upoznao ljude koji nikada nisu čuli za Orsona Wellesa! Stoga si doveden u situaciju u kojoj ljudima moraš objašnjavati stvari koje se čine očitima.'

Jer, kao što je jednom napisao američki teoretičar medija Neil Postman: 'Propaganda nije sama po sebi problem, ako dolazi odjevena u svoju prirodnu odjeću. Ali kada se predstavi kao nešto drugo, bez obzira na svrhu koju predstavlja, to je oblik pričanja gluposti koji može biti, a i bio je, jako opasan.'

Nekada opasni, ovi su filmovi danas uglavnom kombinacija smiješnog i povijesno dragocjenog dokumenta – a kombinacija zabave i edukacije i više je nego dovoljan razlog da se pojavite na svim predavanjima i projekcijama.