Počelo je već u petak, na dan koji neki smatraju danom oslobođenja Zagreba, a neki danom kad su 'oni seljaci iz šume došli po našem gradu plesat kolo ko da su na gmajni' (iz osobnog iskustva znam da ima onih koji ga smatraju istodobno i jednim i drugim, ali nemojmo dodatno komplicirati situaciju). 'TV kalendar' neću ni spominjati jer sam od toga davno odustala, s obzirom na to da uopće nije riječ ni o kakvoj kroničarskoj emisiji, nego o zgodnom, napola primijećenom poligonu u kojem jedna redakcija HTV-a fura svoj ideološki đir i ne zarezuje mnogo objektivnost. Uglavnom, njima je na taj dan špica bila to da je Alojziju Stepincu ročkas. Hip-hip-hurej.

No, kao što rekoh maloprije, neću se uopće osvrtati na TV kalendar jer bi za to bila potrebna jedna posebna tema na pomisao o kojoj posežem u kutiju s Gastalom. Puno je bolja fora bila to što se događalo u ostalim dijelovima programa HTV-a u povodu te sedamdesete obljetnice. Da, naravno, spominjalo se tko je kome, kada i gdje polagao vijence i pritom izjavio. Izvješćivalo se i sa stranih proslava, parada, mimohoda i hoće-li-Angela-doć-Putinu prepucavanja. No osim tog, pukog izvješćivanja, javnoj je televiziji ovaj vikend, vikend sedamdesete obljetnice pobjede nad nacizmom u Europi uglavnom bio povod za dvije stvari: a) rasprave o domaćim ideološkim sukobima na relaciji lijevi i desni (da ne kažem crveni i crni ili, nedajbože, partizani i ustaše), b) iskopavanje filmskih hitova starih 20+ godina koji nemaju ama baš nikakve veze s obljetnicom.

Interesantno je to. Nek iz daljine od tjedan dana zapuhne kakav vjerski praznik, HTV odmah krene u nabavu sto šezdeset osmog koprodukcijskog serijala o nekom poglavlju Biblije, sredinom kolovoza čak se i zna prikazivati onaj doista loš film 'Gospa', a dođe sedamdeseta obljetnica kraja rata iz kojeg je iznikla današnja Europa, a naši se prisavci, valjda sve u strahu da ne bi ispali partizani, ne sjete ni filmova kao što su, štajaznam, 'Spašavanje vojnika Ryana' ili 'Hitler: konačni pad', što bi se, recimo, moglo smatrati prigodnim a da se usput izbjegne cijeli domaći krš i lom oko toga tko je bio gdje četresprve, četrespete, sedamdesprve i ostalih supervažnih godina. Mi zato lijepo dobijemo 'Francuski poljubac' i 'Kad jaganjci utihnu' pa udri brigu na veselje. Ili na serijske ubojice, kako već kome drago.

Dakako, nije išlo ni bez podsjećanja na osjetljiv trenutak u kojem nam se država nalazi, pri čemu pod 'osjetljiv trenutak' mislim na ona već gore spomenuta maloumna prepucavanja iz rubrike lijevo-desno-nigdje-moga-Hrvatistana. U petak smo imali 'Otvoreno' s Micekom T., koji je u studio opet doveo bulumentu gostiju koji su raspravljali o tome je li Tito bio heroj ili zločinac te pritom uspjeli iznijeti brojne zanimljive teorije i zaključke, pri čemu se meni osobno najviše svidio onaj koji nije imao nikakve veze s Titom, a s kojim su se svi u studiju složili - da je do sukoba u Ukrajini Europa živjela najdulje razdoblje mira još od onoga prije Prvog svjetskog rata, čime su baš krasno cijelu priču od 1991. do 1995. u bivšoj Jugi smjestili izvan Europe. Osim 'Otvorenog' u petak smo imali i 'Javnu stvar' s gospođom predsjednicom, koja je više nego o značajnoj obljetnici govorila o tome hoće li biti vojne parade ili neće, a iako mi inače nije običaj komentirati odjevne i obućne izbore političara koji nastupaju na televiziji, zanimljivo je bilo da je u toj emisiji nastupila u ni više ni manje nego upadljivim crvenim salonkama. Pa sad, ako se Milanoviću svaki put broji crvena kravata...

Zanimljiva je bila i nedjelja, koja je započela 'Press klubom', u kojoj je opet bila riječ o The Osjetljivom Trenutku, s tim da su prisutni novinari malo manje zborili o Titu i paradama, a malo više o samom ideološkom prepucavanju (nazvanom čak i verbalnim građanskim ratom) na domaćoj političkoj sceni, a slavljeničkoj atmosferi zacijelo je pridonijelo i gostovanje Davora Domazeta-Loše u emisiji 'Nedjeljom u dva', gdje je ovaj admiral, strateg, pisac, hipster (kad već komentiramo stylinge) i odličan izvor džinglova za radiomeđutke iznio hrpu svojih teorija o Titu i masonskim mu drugovima, medijskom vučjem čoporu i sličnim znanstveno-stručnim problemima kakvima se inače bavi, zaključujući naposljetku da je Putinova Rusija jedina zemlja koja Europi vraća kršćanski dignitet.

Doda li se tome ona sporna svečana akademija iz Lisinskog, koju je HTV u cijelosti prenosio u subotu u prijepodnevnim satima, to bi otprilike bila slika obilježavanja 70. godišnjice pobjede nad nacizmom u Europi koju nam je ovoga vikenda pružila javna televizija. Baš kao i draga nam domovina, javna televizija odabrala je radije gacati po blatnim lokvicama sitničavih sukoba između dvije političke platforme, tobože se ne priklanjajući nijednoj, ali naveliko evangelizirajući obje, a da se pritom nitko nije sjetio da barem jednim filmom, nekim povijesnim dokumentarcem, bilo čime gledateljima poruči: 'Hej, na današnji dan smo pobijedili HITLERA! To je DOBRA STVAR! I MI SMO BILI DIO TOGA!' To je očito onaj dio prošlosti i slavne hrvatske povijesti u kojoj trenutačno nije popularno živjeti.