'Gangnam Style' upoznao je cijeli svijet s novim luksuzom nove korejske superklase, ali naglo bogaćenje zemlje koja u prvoj polovini osamdesetih još nije imala ni asfalt tamo gdje bi ga trebala imati počeo je neoliberalnim virusom kraja osamdesetih stvorivši novi sloj urbanih bogataša, procvao padom desničarske diktature i vojne hunte u prvoj polovini devedesetih.

No kako to već biva, nisu se baš svi ukrcali u vlak do rudnika zlata – tj., jedni su kupili kartu koja jamči ubiranje zlata, a ostali su završili dublje u rudniku kopajući za druge. A što kada su oni ujedno i psihopatski nastrojena sirotinja, s paklenim planom otimanja, silovanja, mučenja i ubijanja svakog za koga su mislili da ima više novca od njih?

Odgovor nam u svom fascinantnom, koliko i uznemirujućem debiju 'Non-Fiction Diary' donosi Jung Yoon-suk, hvatajući se konkretnog slučaja 'antikapitalističkih serijskih ubojstava', kao podloge za širi raspon tematskih lamentacija: zločina i kazne, desne i lijeve politike, pohlepe i licemjerja...

U središtu je pažnje obitelj Chijon, ruralni klan koji je tranzicijska blagodat jednostavno zaobišla, a koji je, frustriran siromaštvom, odgovorio organiziranjem odreda nemilosrdnih ubojica, zaduženih za zlostavljanje žena i ubijanje muškaraca na najokrutnije moguće načine, uz začin kanibalizma i detalje nezamislive u najcrnjim torture porn tunelima moderne produkcije filmskog horora.

Odred psihopata naoružanih hladnim oružjem, seoskim mučilištem i proglasom u kojem su – blaženog li licemjerja – osuđivali bogate, ali i najavljivali da će se prestati baviti zločinom onog trena kada i sami postanu milijunaši, harao je sve dok jedna žrtva nije pobjegla i jedva uspjela uvjeriti policiju u istinitost svojih optužbi. Naravno, ne treba zaboraviti ni to da većina žrtava uopće nisu bili bogati građani, tek srednja klasa koja je imala nešto više od onih koji nemaju ništa.

No to nije jedino licemjerje koje se naglašava u 'Non-Fiction Diary' – Yoon-suk u devedeset minuta svog prvijenca povezuje ubojstva s MMF-om, političkim prevratima i tragedijama kao što su kolaps mosta Seongsu i robne kuće Sampoong, dajući fantastični presjek moderne korejske povijesti i teških trauma kolektivne nacionalne svijesti, miješajući akademski esej s dokumentarcem prepunim arhivske građe i intervjua.

Osim toga, 'Non-Fiction Diary' nemilosrdno uspoređuje serijske ubojice s biznismenima, osuđuje oslobađajuće političke presude generala odgovornih za daleko masovnije pokolje te napada koncept smrtne kazne i podsjeća na rastuću ulogu religije u korejskom društvu. Zbog čega ga se na trenutke može doživjeti i kao šokantno relativiziranje. No film nije toliko 'moralno problematičan' kao, recimo, jedan 'Čin smaknuća', mada je Q&A s autorom nakon berlinske projekcije bio jako zanimljiv i živahan. Baš kao i njegov film - nadamo se da ćete ga kad-tad moći pogledati i u Hrvatskoj.